Poput optužujuće utvare

25. tjedan suvremenog plesa: Kettly Noël, Errance

  • Errance, izvodi Kettly Noël, foto: Antoine Tempe, www.danceweekfestival.comErrance Kettly Noël predstava je nakon koje se ne govori niti spava, a u tijelu ostaje mučnina. Njezin nastup djeluje poput izravne optužbe, fotografije patnji nekih nama udaljenih ljudi za koju nam odgovornost nalaže da je moramo vidjeti, ali zbog vlastitog ugodnijeg sna i očuvanja poretka u kojem živimo, radije ne bismo. Nakon takve predstave, postavlja se pitanje čime se uopće privilegirani i pretrpani zapadni suvremeni ples bavi, te što kao gledatelji, konzumenti i komentatori od njega tražimo.

    Kettly Noël odrasla u kreolskom Haitiju, plesom se profesionalno bavi od mladosti kao plesačica, koreografkinja, aktivistkinja u radu s mladima iz socijalno ugroženih područja, istraživačica modernog afričkog plesa, osnivačica festivala i pokretačica koreografskog centra u Bamaku, u Maliju gdje i živi. Njezine radove karakterizira snažna tjelesna izražajnost i traumatične teme s rubova društva. U prvoj predstavi Dans la Cour bavi se tabuiziranom haićanskom vudu kulturom, u Gaou životom mladića na ulici, a u nagrađenom Ti Chèlbè portretira ženu opsjednutu mentalnim demonima.

    Errance najavljuje tekstom: "Željeti nešto reći, a ne biti u stanju naći prave riječi. Izvještavati o povredama i sramoti, ali i o ljubavi i bezbrižnosti…" U samoj predstavi ovaj drugi dio o ljubavi i bezbrižnosti nekako uzmiče pred povredama i sramotom te se predstava od otvorenijeg početka sve više zaoštrava prema samorazarajućoj boli.

    Kettly Noël na scenu izlazi u bijeloj razderanoj košulji i muškim gaćama, tiha, tamna i androgina. Kreće se nizom ekspresivnih valova ruku i tijela, često grčevito i anksiozno, duboko uronjena u emociju, u sjećanje iz kojega izlazi njezin pokret. Iako je u njezinom kretanju dominantan afro-karipski pokret, u koreografiji nema ekstatičnih afričkih ritmova i munjevitog rada nogu. Njezin je ples poput ekspresionističke improvizacije u kretanju, s velikim prelascima prostora u hodanju i trčanju, a često upotrebljava zid kao oslonac te snažne geste i izraze lica.

    Kako predstava odmiče, Kettly Noël sve dublje ulazi u pokušaj izraza koji ne nalazi, u poniženu bezglasnost. Poput je utvare (nisu li oni koji nemaju pravo glasa zaista duhovi koji se šuljaju po rubovima društva?), zabijena u zid gdje nijemo vrišti, gura stisnutu šaku u usta, sve dublje i dublje, zatvara sve izlaze tijela, čupa kosu, izaziva povraćanje. Nakon te razarajuće slike, njezina se igra pretvara u vojnički marš – utvara je podvrgnuta nasilju i manipulaciji. Ovakve drastične slike, povremeno su olakšane mekšim kretanjem, sanjarenjem, nježnim brisanjem znoja potpuno bijelim platnom košulje. Sve to praćeno je instrumentalom glazbom isprva Ive Maleca, a potom Björk.

    Njezina je koncentracija i predanost izvedbi gotovo zastrašujuća, a zadržava je čak i u poklonu. Nema onog smiješka kojom izvođači na kraju prelaze rampu, opuštenog prelaska scene i tihog hvala na gledanju. Ostaje mukla šutnja, i to s obje strane rampe.

    © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 3. lipnja2008.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji