Osvježenje na domaćoj sceni

25 tjedan suvremenog plesa: Andrea Gotovina, Plavi petak

  • Plavi petakMlada se autorica Andrea Gotovina, u suradnji s plesačima Robertom Milevoj i Ivanom Blagajčevićem, na domaćoj selekciji tekućeg Tjedna suvremenog plesa predstavila kao pravo osvježenje. Premijerno izvedena u veljači u Puli, predstava Plavi petak na diskretan se, poetičan, dinamičan i mladenački izravan način razvija oko teme i atmosfere melankolije. Svježina se naslućuje već u izboru teme  - melankolija kao ljepota tuge, uz zvuk klavira, osjećajnost i poeziju kao da pripada romantičnom 19. a ne hektičnom 21 st. u kojem se bavimo tehnologijom i digitalizacijom, depresijom, reality showom i popizmom. No, Andrea Gotovina i njezina ekipa vraćaju se upravo tim vrijednostima i to na suvremen i aktualan način. Nenametljivim osobnim izrazima, finim osjećajem za scensko vrijeme, nepredvidljivim tijekom scena i energičnim plesnim dijelovima Plavi petak teče kao zapis o prolaznosti euforije, zanosa i zabave. Ono što ostaje čežnja je za pripadanjem, odmak od svijeta i pokušaj ulaska u njega. Samo istraživanje melankolije vezano je za Pulu, grad kome cijela ekipa pripada; plavi je prema riječima autorice nastao iz izraza feeling blue, a petak se odnosi na dan kada su se kao ekipa najčešće sastajali. Tako je feeling blue, za ove mlade osobe evropskog usmjerenja (Andrea Gotovina i Ivan Blagajčević amsterdamski su studenti, a Roberta Milevoj plesačica sa zagrebačkom adresom i čestim gostovanjima u Bruxellesu) osjećaj kojim definiraju odnos prema rodnom gradu kome se unatoč odlascima, vraćaju.

    Svaki od troje izvođača s tim osjećajima nosi se na nenametljivo intiman način. Njihove osobnosti su pritajene i utkane u predstavu. Andrea Gotovina, profinjenog izgleda, kao da utjelovljuje suvremenu melankoliju, neodlučna između odlaska i dolaska, umotana u svu svoju odjeću, koju skida i pakira, da bi je na kraju zavezala u lanac koji je vuče, vjerojatno kući. Roberta Milevoj, kao i uvijek sklona pomalo crnom humoru i potrebi iskakanja iz vlastite kože, spoj je emocionalne krhkosti i erupcije kreativnog rizika. Ivan Blagajčević oscilira između fascinacije vlastitom tjelesnom moći i samodestrukcije.

    Predstava je strukturirana kao niz epizoda kreiranih iz vlastitih sjećanja i iskustava, a scenski se izraz kreće od pokreta, kratkih tekstualnih umetaka, plesnih sekvenci i citata. Odvija se na duhovito opremljenoj sceni (Katja Taljat) koja funkcionira kao privatni i javni prostor. Ulazak u predstavu koreografija je jednostavnih nježnih kretnji, praćenih klavirskom glazbom (Elda Krajcar Percan, a ostalu glazbu potpisuju Ivan Arnold i Bruno Rajković), kroz koje se plesači lagano ujedinjuju u unisoni pokret, uspostavljajući ozračje. Slijedi niz duhovitih osobnih iskaza s kulminacijom u žestoko rasplesanom dijelu u kojem asociraju na boravak u plesnoj dvorani. Svaki plesač ostaje u osobnom pokretu, a zajednička im je tjelesnost, energija i nezaobilazne - tenisice. Izvođači nas dalje vode na zabavu na jednu od pulskih disko-terasa, te u citate omiljenih pop-pjesama kroz koje se naziru razni aspekti emotivnosti i identiteta. Na samom kraju autorica okrenuta leđima publici izgovara tekst Matije Ferlina (ujedno i koreografskog savjetnika), nažalost nedovoljno razumljiv (iz tehničkih ili izvedbenih razloga), koji završava "Ja od danas neću više biti nepoznato, oduzeto tijelo… Nahranjeni razdaljinom zaplesali smo i nogom lupali o pod. Svojoj smo naivnosti postali svjedoci dok smo priželjkivali poznati ton nekad poznate ljubavi."

    Plavi petak jedna je od onih predstava u kojima autori na pragu zrelosti, neopterećeni ičim drugim osim potrebom za vlastitim izrazom, zaista progovore iz sebe i donesu svježinu nove generacije. Ovoj ekipi ne nedostaje umijeća niti talenta, a uz malo sreće, puno podrške raznih struktura te ponajviše osobne snage, zasigurno ćemo ih i dalje pratiti na hrvatskim i ostalim pozornicama.

    © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 3. lipnja 2008.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji