O gordoj sebičnosti tuge

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Varijacije u F.ado molu, kor. i red. Hugo Viera

  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Varijacije u F.ado molu, kor. i red. Hugo Viera, foto: © Novković
    Fado je umijeće transformacije tuge u ljepotu. Grč u želucu, impuls beskrajne žudnje za srećom, ljubavlju, pravdom, ispunjenim životom. Izdah koji grebe grlo pretvarajući se u tužbalicu, kontrakcija pretvorena u zamah, zalet, let – i onda uvijek pad. Fado je poezija iz tamne, maglovite ulice, narod prevaren od moćnika, sudbine i života; zapravo, vrlo nam bliska svakidašnja jadikovka.

    Naš prvi fado dogodio nam se u ljeto 1992. Bio je to prelijepi poklon Vasca Wellenkampa zagrebačkom Baletu i neka vrsta zahvale Zaklade Gulbenkian Milku Šparembleku, predstava čiju smo poeziju pokreta, slike i zvuka, u ona teška ratna vremena upijali s osjećajem otkrivenja. Bio je to i grč i krik, ali je bilo i optimizma, bijelih galebova u letu, osjećaja nade i smisla. I kostimi Dženise Pecotić bili su laganiji, svjetliji, davali su krila… To ne govorim u smislu usporedbe kvalitete nego vremena. I možda su devedesete bile lakše utoliko što je i neprijatelj i oblik borbe bio jasno definiran.

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Varijacije u F.ado molu, kor. i red. Hugo Viera, foto: © NovkovićVarijacije u F.ado molu mlađeg portugalskog koreografa Huga Viere praizvedene su 6. ožujka 2010. u zagrebačkom HNK (tu su večer na televiziji bile vijesti s insertima fizičkih sukoba seljaka i policije i radnika koji štrajkaju glađu!). Tamne i teške, brže i grublje, nesumnjivo su djelo nove generacije i 21. stoljeća. Dueti su tek kratak bljesak želje i privlačnosti, nestašne znatiželje, a onda, kako kaže pjesma "u gordoj sebičnosti" više sukob i međusobna borba, više poriv za manipulacijom nego suosjećanje i podrška. Mogući partneri se skrivaju iza vrata, traže po uskim uličicama i katovima, penju se stepenicama, stoje na balkonima sjajno dinamički razrađenog prostora Dinke Jeričević. Riječ je o pokretnom i vizualno djelomično propusnom zidu, sceni koja pleše, sama se skriva i otkriva, otvara i zatvara na uvijek nove načine i na novim mjestima. Baš zove na igru u tamnom ali lijepo osjenčanom prostoru scene (svjetlo Denija Šesnića). Na trenutke kao da virimo kroz prozore u samotnu intimu, u drugom je tu čekaonica, ili ulična svjetiljka prodire kroz maglu u nekom rubnom, mračnom kutu grada. Balada iz predgrađa…

    Viera svoju kompoziciju uokviruje napetim, leđima okrenutim tijelom Ksenije Krutove i glasom Jelene Radan. Uvlači nas u svoj mračni fado bolnim uzdahom i minucioznim pomakom leđnih mišića. Krutova plijeni snagom scenskog trajanja i izrađenošću pokreta. A Jelena Radan se u svojoj potrazi za fadom pokazala iznimno doraslom ne samo ovoj vrsti glazbe nego i scenskom nastupu. Njihov duet na pjesmu znakovita naslova Složeno tkanje suptilno je i dojmljivo prožimanje zvuka i pokreta.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Varijacije u F.ado molu, kor. i red. Hugo Viera, foto: © NovkovićHrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Varijacije u F.ado molu, kor. i red. Hugo Viera, foto: © Novković
    Uopće su svi plesači odlični u napetoj fluidnosti pokreta suvremenog plesnog izraza i funkcioniraju kao grupa ravnopravnih solista: impulsi iz centra tijela izbacuju ih u prostor, brzi zamasi udova povlače u prijenos, zalet i klizanje kroz prostor, a rast, istegnuća do krajnjih granica, odmah se plaćaju bolnim grčem, iscrpljujućom kontrakcijom. Brzo se izmjenjuju uglavnom u duetima, i ženskim odnosno muškim grupama. Svako od njih ima osobnost, ali ih scenom jednako goni ista samoća, mete ista neutaživa žudnja. I kostimi Dženise Pecotić i Emine Tataragić diskretno traže i nalaze taj neki osobni detalj, liniju, boju koja će zaplesati iz tamne površine (vala haljine), kombinaciju materijala i forme, prozirnog i gustog tkanja.

    Predstava je tako podržana na svim razinama, pa će Vierin zagrebački fado bez obzira na atmosferu mola zasigurno jako radovati i plesače i publiku. (Vijestima usprkos.)

    © Maja Đurinović, KULISA.eu, 8. ožujka 2010.


    koreograf, redatelj Hugo Viera
    asistent koreografa Giovanni Di Palma
    scenografkinja Dinka Jeričević
    kostimografkinje Dženisa Pecotić, Emina Tataragić
    oblikovatelj svjetla Deni Šesnić
    glazbeni spojevi Julio Dertoni
    baletni majstor Mateja Pučko-Petković

    izvode: Edina Pličanić, Mirna Sporiš, Olja Jovanović-Zurovac, Mihaela Devald, Pavla Mikolavčić, Petra Vargović, Ksenija Krutova, Sabrina Feichter, Natalia Horsnell, Yuka Ebihara, Marija Brešćanović, George Stanciu, Daniil Yastrebov, Dan Rus, Eugen Dobrescu, Benjamin Duran, Arcadie Belenco

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji