Nebeska putanja mitskih blizanca

8. Queer festival Zagreb (4. – 14. svibnja 2010.): Castor i Pollux, sutori François Chaignaud i Cecilia Bengolea

  • Castor i Pollux, sutori François Chaignaud i Cecilia Bengolea, foto: © Alain Monot
    Francusko-argentinski dvojac Chaignaud – Bengolea poznati su zagrebačkoj publici s prošlogodišnjeg Queera predstavama Sylphides i Pâguarette. Ove su se godine odlučili istražiti mogućnosti tijela suspendiranog u zraku, koreografiju leta, lebdenja i padanja.

    Stoga je publika zamoljena da legne na pod na kojoj je čeka niz jastučića i deka, dok se izvedba odigrava iznad njih, a često i tik do njih. Kao ishodište autorima-izvođačima poslužila je tema nerazdvojnosti mitskih blizanaca Castora i Polluxa, te nebeski položaj sazvježđa Blizanaca koje je po njima dobilo ime.

    Izvođači dočekuju publiku suspendirani u zraku u opremi poput alpinističke, odjeveni u šarene uske trikoe, prekrivenih očiju. Lebde isprepleteni u jedno tijelo, poput blizanca sabijenih u jednoj maternici, te potom izvode četrdesetominutni performans sastavljen od njihanja, obrtanja, grčenja i titranja, kliktanja, padanja i brzih šibanja nebom. Nesumnjivo zahtjevna, rizična i za njih prilično transična koreografija, u konačnici ipak nije dovoljno zanimljiva.

    Ono što jest zaista upečatljivo je traganje za mogućnostima zračne koreografije koja niti u jednom trenutku ne klizne u akrobatiku ili spektakl, što je s obzirom na situaciju blisku cirkuskoj, očekivano. Njihov pred-historijski, gotovo animalni pokret, kao da pripada tijelu koje se još nije osovilo na vlastite noge, ili onome koje pluta u plodnoj vodi, puzi u mraku ili je obješeno u nekoj špilji, i kao takav je zanimljiv, inovativan i provokativan. No, ili predstava nije dovoljno koreografski razrađena ili se autori-izvođači previše oslanjaju na vlastiti pomaknuti osjećaj koji im ovakva neobična situacija daje. Tako postavljaju svoju radikaliziranu prisutnost kao temelj izvedbe, izostavljajući finalnu nadogradnju.

    © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 13. svibnja 2010.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji