Raspad postmodernog NO-manifesta

27. Tjedan suvremenog plesa: Twenty Looks or Paris is Burning at the Judson Church (S), kor. Trajal Harrell

  • Twenty Looks or Paris is Burning at the Judson Church (S), kor. Trajal HarrellŠto bi se dogodilo da su u New Yorku 60-ih godina prošlog stoljeća vogue plesači i pripadnici Judson Church plesne zajednice radili zajedno? Pitanje je to koje postavlja Trajal Harrell, američki koreograf i plesač, u predstavi Twenty Looks or Paris is Burning at the Judson Church (S). Pokušaj je to jukstapozicije dviju posve suprotnih estetika rođenih u isto vrijeme, na istome mjestu, u New Yorku, početkom 60-ih.

    Vogue ples ili voguing (vogue, engl. moda) mlađe generacije poznaju prema istoimenom Madonninom glazbenom spotu, a odnosi se na visoko stiliziran, moderan klupski, urbani ples proizašao iz harlemske ballroom plesne scene. Karakteriziraju ga manekenske poze inspirirane kultnim Vogue modnim časopisom. Voguing su zapravo plesna natjecanja na kojima se uglavnom siromašna gay populacija preoblači i nadmeće u oponašanju prema temi, a sve kao hodajući modnom pistom. Ovdje se ustrajava na spektaklu, virtuoznosti, igranju uloga i, možda najvažnije, nastojanju da izvođači budu što uvjerljiviji kao netko drugi. Voguing scenu je široj javnosti najbolje približila Jennie Livingston u filmu Paris is Burning, odakle Harrell i preuzima dio naslova za predstavu.

    Judson Church pak u povijesti plesne umjetnosti poznat je kao mjesto njegove dosad najradikalnije promjene, mjesto nastanka postmodernoga plesa oko kojega su se okupljali plesači uglavnom iz bolje stojećih obitelji, te dobro obrazovani. Oni su pak bili protiv spektakla, virtuoznosti, glamura, kazališne magije, zavođenja publike i sličnog, što je navela Yvonne Rainer u svojoj NO-strategiji koji se uzima kao manifest postmodernog plesa. Judsonovci su u ples uveli svakodnevne pokrete poput hodanja, stajanja, trčanja, manipuliranja predmetima, istaknuvši tijelo samo po sebi kao predmet interesa plesa.

    Trajal HarrellHarrell je na 27. Tjednu suvremenog plesa prikazao jednu od nekoliko verzija predstave Twenty Looks or Paris is Burning at the Judson Church, onu S (small), dok ih je napravio ili planira napraviti u nekoliko veličina (XS, L, XL…). S verziju izvodi sam. Dočekuje nas već na sceni oblikovanoj kao za modnu reviju, sa stolcima s tri strane scene kojom dominira duguljasta crna pista. Odjeven u crnu svakodnevnu odjeću šeće prostorom i čavrlja s publikom. U jednom kutu scene dominira nekoliko staromodnih stolaca s nabacanom odjećom, prostor koji će kasnije služiti kao garderoba.

    Predstava slijedi strogi koncept 20 izgleda (Twenty Looks iz naslova), a publika ih može pratiti iz ispisanih objašnjenja koje je Harrell prethodno podijelio. Svaki look/izgled on i sam označuje okrećući listove bloka s brojevima, obješenog na jedan od stolaca. Za svaki izgled tu je nova kombinacija odjeće i nova koreografija, koja kako rastu brojevi postaje sve dulja. Glazbene numere mijenjaju se neovisno o tome, s ponegdje umiksanim zvukom hoda u štiklama. Odjevne kombinacije nerijetko su pomalo ironičan odmak od zadane teme. Primjerice pregača iz izgleda posluživanje, u izgledu superjunak posluživanje postaje plašt. Harrell se ne kreće označenom pistom kao što bismo očekivali nego uglavnom kruži uokolo. Njegovo tijelo uvijek je savršeno usklađeno sa zadanim izgledom.
    Twenty Looks or Paris is Burning at the Judson Church (S), kor. Trajal Harrell
    Automatskim mijenjanjem uloga i presvlačenjem pred publikom Harrell stavlja cijelu vogue kulturu u kontekst svakodnevnog, pa se nameću pitanja o svakodnevnom igranju uloga potenciranih modnim kombinacijama itd. S druge strane, neki od izgleda izvedeni su upravo iz povijesti plesa;, u jednome ekspresijom lica i kostimom evocira Martu Graham, dok u drugome mirno stoji odjeven u T-shirt, hlače i tenisice (tipična odjevna kombinacija Judsonovaca). Time i sam postmoderni ples, kao jedna od voguer tema, postaje teatralan, a nevirtuozan Judsonovac postaje virtuozan voguer. Cijeli se Rainerin NO-manifest negira i raspada.

    Problem je predstave što se ne može razumjeti bez poznavanja konteksta kojeg je Harrell pokušao opisati u podijeljenim ceduljama. Pitanje je hoće li neupućen gledatelj posegnuti za tim objašnjenima ukoliko prethodno nije o njima obaviješten. Lakše je možda bilo jedino malobrojnim gledateljima koji su pohodili autorovo predavanje dan ranije. No što to govori o predstavi, ako je za njezino razumijevanje potrebno ići na predavanje?!

    © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 27. svibnja 2010.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji