Pravi festivalski hit

27. Tjedan suvremenog plesa: Compagnie Thor, To the Ones I Love, kor. Thierry Smits

  • Compagnie Thor, To the Ones I Love, kor. Thierry Smits
    Belgijski koreograf Thierry Smits dvadesetogodišnjicu svoje trupe slavi doslovnim povratkom čistoj plesnoj formi i eksplozivnoj plesačkoj energiji. Nakon kompleksne predstave V.-nightmares Četiri godišnja doba u kojoj je kombinirao koreografiju, performans i multimediju, a koju smo vidjeli na 25. TSP-u, njegova trupa Thor okrenula se apstrakciji i izvođačkom spektaklu.

    Devet plesača afričkog porijekla na bijeloj sceni opremljenoj bijelim pravokutnim objektima, plešu na Bachovu glazbu povremeno prekidanu suvremenim soundscapeom. Ples proizlazi iz klasičnog zapadnjačkog koreografskog pristupa u kome ritam i preciznost koraka i gesti prati glazbu, a ples je forma sama. Plesači ulaze i izlaze iz preciznog prostornog dizajna u sljedovima sola, dueta, duplih sola i grupnih dionica u kojima se tijela isprepliću po prostoru u kanonu, u fugi, u neprekidnom izmicanju i ponovnom sakupljanju. Povremeno premještanje bijelih objekata kojima se mijenja konfiguracija scene, i sola u kojima plesači tek na trenutke izlaze iz koreografske strukture u osobniji pokret, kratki su predasi do još jedne plesne sekvence, gonjene glazbom i pune maksimalnih ekstenzija nogu, koraka, pirueta te letećih skokova.
    Compagnie Thor, To the Ones I Love, kor. Thierry Smits
    Nakon dvadeset godina koreografskog rada Thierry Smits zna vrlo dobro zašto poseže baš za Bachovom glazbom kao jednim od uporišta zapadnoeuropske kulture, koja svojom matematičnom univerzalnošću i baroknom spektakularnošću transcendira sve granice. Isto tako, ulazak u ovakav striktni plesni leksik i formu, koji kao da priziva fuzije Paula Taylora i Bacha (a možda se i na njih referira), jasna je posveta onima koje voli, a to su očito svi oni koji cijene i prepoznaju moć univerzalnosti plesnog pokreta i glazbe. Često presvlačenje majica, koje na scenu donose cijeli dugin spektar, još je jedan topao i jednostavan iskaz takvog stava.

    Odabir devet muških plesača i to još crnih, isto je tako precizno promišljen. Unatoč predanom opsluživanju fiksnog koreografskog dizajna, oni svojom energijom i tjelesnim izgledom donose eksplozivniju i ležerniju dinamiku u cijelu izvedbu. Sigurno, cijela bi predstava imala potpuno drugačiju konotaciju da ju izvodi ansambl bijelih plesača ili recimo, ženska trupa. Tome pridonose i traperice u koje su odjeveni, kao i neprekidno skidanje majica kojim se otkrivaju masivna, savršeno plesom isklesana muška ramena i torza. A u kombinaciji s fluidnim i senzualnim pokretima ruku, povremenim akrobacijama te šarmantnim osmjesima – Thierry Smits od plesnog drila stvara pravu plesnu feštu.

    Stoga nije čudno da je ovom predstavom TSP uspio tri večeri uzastopno rasprodati veliku dvoranu ZKM-a i privući široku publiku željnu, a čega drugog nego jednostavno – plesa.

    © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 30. svibnja 2010.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji