Yasmeen Godder u romantičnom izdanju

27. Tjedna suvremenog plesa: Love Fire, kor. Yasmeen Godder

  • Love Fire, kor. Yasmeen GodderMeđu umjetničkim vrhuncima ovogodišnjeg Tjedna suvremenog plesa predstave su izraelske koreografkinje Yasmeen Godder. U drugoj njezinoj predstavi koju smo ove godine vidjeli, a četvrtoj sveukupno na Tjednu suvremenog plesa, naslovljenoj Love Fire (Ljubavna vatra), Godder i sama nastupa, i to u duetu s Eranom Shannyjem, koji je ujedno i koautor. Osim što su izvedene na istom izdanju festivala, Singular Sensation i Love Fire imaju zajedničku prvu scenu, točnije početni solo u izvedbi Erana Shannyja prisutan na početku obje predstave.

    Okosnicu Love Fire čine valceri, izmjenjujući se u glazbenoj podlozi sve od početnog The valcera Na lijepom plavom Dunavu, waltz-meistera Johanna Straussa, preko Sibeliusa, Šostakoviča, Schoenberga, Chopina, do Čajkovskoga i Hačaturjana. U jednadžbi Godder plus valcer jedino je logično rješenje, očekivali bismo, cinični komentar čitave kulture koja se veže uz pojam valcera, no Godder ne samo da istražuje romantiku, nego i jest romantična. Bacivši se u ljubavnu vatru slušajući valcere, ona kreira himerične slike o privlačnosti, ljubavi i strasti, ali na svoj specifično uvrnut način. Postepeno se uljuljkujemo u tročetvrtinsko maštanje koje iz početne kostimirane kućne zabave prerasta u futuristički performans.

    Love Fire, kor. Yasmeen GodderIzvođači publiku dočekuju već na sceni pripremajući se za putovanje u njima strane europske glazbene krajolike. Ona odjevena u kućni ogrtač i gumene papuče svom partneru pažljivo šije kostim, točnije krzneni dodatak na njegovu običnu odjeću. Oboje izvode solo, jedan za drugim, svaki na svoj zadani valcer, pokušavajući se iskreno uživjeti u glazbu. Ideja valcera dalje se razvija u sliku plesnoga para koji vrluda plesnim podijem. Muškarac i žena ovdje su nešto poput mješavine današnjih i špiljskih ljudi čija se igra zavođenja zbiva sa i uokolo savladane krznene zvijeri čiji sadržaj utrobe malo-pomalo biva odstranjen i razasut po sceni. Situacija je naglašeno umjetna. Lažna zvijer i njezine gumene iznutrice samo su maske koje izvođačima olakšavaju igranje uloga jednome za drugoga, uloge nemoćne lijepe žene kojoj se rasparala najlon-čarapa i uloge neustrašiva muškarca – lovca.

    Kontrast uljuđenog europskog kulturnog nasljeđa i sirovih strasti navodi na razmišljanje o debelim slojevima obrazaca i stereotipa koje je civilizacija nametnula vrlo jednostavnoj, temeljnoj ljudskoj privlačnosti koja danas pati od beskrajnih očekivanja. No ako to i nije bila namjera i ako se vratimo samome plesu i pokretu, zar nije valcer simbol takve sterilne prakse?

    I onda, u trenutku kada mislimo da je predstavi kraj, Godder sve začinjava potpuno neočekivanim znanstvenofantastičnim performansom na tragu Ratova zvijezda, tješeći nas kako ćemo vjerojatno i u budućnosti patiti od istih nametnutih očekivanja, romantičnih fantazija u kojima ipak uživamo i bez kojih bi nam bilo pomalo dosadno.

    © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 30. svibnja 2010.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji