Nekonstruktivna kritika kritike

27. Tjedan suvremenog plesa: Kritika – djelo u nastajanju, Katarina Đurđević

  • U najnovijem kratkom radu naslovljenom Kritika – djelo u nastajanju Katarina Đurđević mapira osnovne pozicije na plesnoj sceni su-postavljajući izvođače, publiku i kritiku. Rad se odvija u dvorani za probe, gdje je ograničen broj publike udobno smješten u fotelje koji okružuju plesačicu (Adriana Barbarić Pevek) (raz)odjevenu u crnu usku potkošulju i gotovo bikini gaćice. Praćena agresivnom rock-glazbom ona pleše, uglavnom kružeći rukama i povremeno ulazeći u intenzivniji pokret, vrlo fine kontrole i dinamike, onoliko koliko joj skučeni prostor dopušta.

    Na zidovima dvorane izložene su velike crno-bijele fotografije, aktovi plesačica u pokretu. Po završetku prvog sola, druga plesačica (Petra Valetnić) identično odjevena, ulazi u koreografiju u kojoj optrčava publiku i doslovno skida pokret s fotografija, da bi se na kraju smjestila ispred jednog crnog panoa i dugim stajanjem pretvorila u vlastitu fotografiju. Tu je još i intenzivno optrčavanje prve plesačice, koja kao da juri kroz tijela i pokrete prikazane na slikama. Za kraj, otkrivanje panoa na kojemu su isječci iz kritika i osvrta recentnih domaćih plesnih predstava, po dva različita citata o jednoj predstavi, koje potpisuju trenutačno aktivni plesni kritičari i poziv publici da napišu svoju kritiku predstave.

    U Kritici autorica tako nabraja teme kao što su izloženost izvođača, voajerizam publike, prolaznost plesa, pitanje dokumentacije-interpretacije, komunikacija u trokutu izvođač-publika-kritika itd., ukazujući zapravo na tegobe plesačkog i koreografskog rada, u kome je plesač uvijek na gubitku. Stvaranje je tako neprekidna utrka za pravim pokretom, od predstave ostaje tek zamrznuta fotografija i oprečna kritika, plesačice su izložene i nezaštićene dok je publika duboko zavaljena u foteljama. Sve te teze podsjećaju na davno prošlo vrijeme baletomanije, dok su se u recentnoj teoriji i praksi razriješile u raznolikim varijantama.

    Prebacivanje odgovornosti za kritičko-analitički osvrt na publiku, prilično je nekonstruktivan potez, jer publika i njezino mišljenje jednostavno ima potpuno drugačiju funkciju od stručnog pisanog osvrta u javnim medijima. Otvaranje prostora komunikacije na relaciji umjetnik-publika-kritika pitanje je kojim se svi sudionici plesne scene trebaju ozbiljno baviti, jer su time na dobitku svi. U ovom radu Katarina Đurđević imala je u rukama takvu situaciju, no jednostavno ju je propustila kreativno aktivirati. Navođenje citata izvađenih iz konteksta o predstavama koje nemaju veze s radom koji smo upravo vidjeli i poruke publike na brzinu nažvrljane na stepenicama ispred dvorane, nisu razina komunikacije koju plesne predstave zaslužuju.

    © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 4. lipnja 2010.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji