Težina i osamljenost tijela

27. Tjedan suvremenog plesa: Amour, acide et noix, Le Sacre du printemps, kor. Daniel Léveillé

  • Amour, acide et noix, kor. Daniel Léveillé
    Kanadski koreograf Daniel Léveillé na Tjednu suvremenog plesa gostuje već treći put. Prvi put gostovao je s predstavom Amour, acide et noix iz 2001. na 22. TSP-u 2005. te osvojio Nagradu publike, a tri godine kasnije izveo je Skromnost ledenjaka (La Pudeur des icebergs) u kojoj je nastavio rad na poetici započetoj u Amour.

    Amour, acide et noix ove smo godine gledali u novoj postavi; predstavu izvode troje plesača i plesačica, svi izrazito snažnih, moćnih tijela, potpuno nagi. Koreografija je radikalno istraživanje ogoljenosti i samoće koje se odvija kroz inverziju uobičajene dinamike pokreta i statičnost te kroz maksimalni intenzitet izvedbe. Pogledi i lica plesača vojnički su mirni, usmjereni na daljinu. Tek u nekoliko trenutaka predstave, pogledi se sretnu, i tada kao da ostaju zavijeni u vlastitu samoću. Tako je i sa tijelima. Koreografija se razvija kroz čistu strukturu ponavljanja gotovo identičnih sola koja se izmjenjuju s duetima, i zajedničkom scenom, koja odskače mekšim, kontinuiranim pokretom.

    Inverzija koreografskog leksika je u statičnosti kao osnovnom elementu forme, a pokret je sveden na naporne uvinute skokove sa zategnutim stopalima, čučnjeve s izvijenim leđima, duboke čučnjeve u otvorenim pozicijama, teška trčanja, višestruke okrete prekriženih nogu i povremeno padanje na pod kao rijetkim trenucima u kojima tijelo izgubi napetost. Ti pokreti, izvedeni u najvećoj mogućoj snazi, događaju se jedan po jedan, prekidani dugim stankama mirovanja. U tim se stankama prati disanje, napetost mišića i sve sitne promjene koje na tijelu izaziva pokret.

    Amour, acide et noix, kor. Daniel LéveilléI u duetima situacija nije ništa mekša niti toplija. Dodiri su isto teški, kao da ne prodiru ispod kože, pa čak i dodir jezikom, koji bi morao izazvati nekakvu reakciju partnera, ostane nezabilježen. Podrške su u istom leksiku, u visokim skokovima i hvatovima, u militantno ukočenim tijelima koja ne komuniciraju. U zajedničkoj sceni, u kojoj su plesači u zgusnutoj formaciji na sredini scene, pokret je mekši i kontinuiran, a završni solo zrcalna je slika početnog, samo u izvedbi drugog izvođača.

    Ogoljenost izvođača i njihove ljudskosti ovdje je osnovna tema. Gledamo njihov napor dok izvode tjelesno izuzetno zahtjevnu i oljuštenu koreografiju; još je drastičnija njihova izloženost u samom mirovanju, a da ne govorimo o izlaganju genitalija koje se tretiraju kao ravnopravni element izvođačkog tijela. Kada konačno izađu iz koreografije i odjeveni, opušteni i nasmiješeni izađu na poklon, zaista smo im zahvalni barem na tom post-izvedbenom iskazu topline. Amour, acide et noix izvrsna je koreografska studija usamljenosti, gotovo zarobljenosti u teškim nekomunikativnim tijelima, deformiranim silinom i šutnjom. Iz kojih kao da nema izlaska.

    Drugi dio Le Sacre du printemps zahtjevan je programski potez, s obzirom na iscrpljujuće iskustvo gledanja prvog dijela. Publika koja je odlučila ostati nakon pauze, dobila je na uvid Léveilléovu varijantu tog klasika Igora Stravinskog, koreografiju nastalu još 1982. Četvorica plesača sapeti u uske traperice i golih torza izvode, svaki za sebe, ples sastavljen od kontinuiranog hodanja, trčanja, skakanja koje prati furiozan ritam glazbe, dok u gornjem dijelu tijela ponavljaju svoje karakteristične geste. Povremeno se njihovo prostorno preplitanje ujedini odnosno preklopi u zajedničko trčanje ili skakanje, i ponovno raspadne. I ovdje je zamjetno tjelesno iscrpljivanje plesača i rad s naporom tijela, kao i osamljenost te ne-komunikacija među plesačima.

    U Léveilléovom Sacreu nema odabrane žrtve, nego se posvećenje ili žrtvovanje događa u tjelesnom iskustvu svakog plesača, u iscrpljivanju (ili nadvladavanju iscrpljivanja) te predavanju pulsirajućem ritmu. Ova verzija Sacra zasigurno nije jedna od najvažnijih koreografskih interpretacija te skladbe, ali je njezino dosljedno i zanimljivo čitanje.

    © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 6. lipnja 2010.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji