U pustinji na Delti

27. Tjedan suvremenog plesa: Armada, Selma Banich, Mila Čuljak i Marin Alvir, produkcija TRAFIK

  • Armada, Selma Banich, Mila Čuljak i Marin Alvir, produkcija TRAFIK
    Zahvaljujući Tjednu suvremenog plesa, TRAFIK je doživio i zagrebačku premijeru svoje najnovije predstave Armada koju supotpisuju Selma Banich, Mila Čuljak i Marin Alvir, uz dramaturgiju Magdalene Lupi. Armadu možemo razmotriti sa dvije razine; jedna je istraživanje izvedbenih postupaka, a druga pitanje na koji način ti postupci proizvode sadržaj koji može biti kontekstualno interpretiran. Naime, u Armadi stvari koliko god da su jednostavne, uopće nisu očite, a forma sama, zapravo, postaje vlastiti sadržaj.

    Armadu izvode Mila Čuljak i Marin Alvir, odjeveni u parafrazu uniforme (neke) legije stranca (kostimograf Iztok Hrga). Na sceni su gramofon, koji umjesto ploče vrti minijaturnu crvenu lutkicu, velika svijeća u obliku ruže, dva mikrofona, čaša vode, papirni ubrusi i stalci za mikrofone na kojima su obješene dugačke pletenice (prostor Jasna Bajlo).
    Armada, Selma Banich, Mila Čuljak i Marin Alvir, produkcija TRAFIK
    Duet je strukturiran kroz niz dugačkih repeticija jednostavnih radnji koje minimalno variraju. Odnosno, variraju promjenom intenziteta u tijelu izvođača, nastalom trajanjem ponavljanja. Zbog duljina repeticija, kao i jednostavnosti pokreta, vrijeme dobiva posebno vidljivu dimenziju, koja je podcrtana i izostankom teksta odnosno prepoznatljivog tjelesnog ritma koji govoreni tekst donosi. Tako je ozračje Armade gotovo pustinjsko, izbačeno iz realnog ritma i trajanja. S druge strane, scene su igrane s posebno naglašenom kvalitetom bliskosti među partnerima, vidljivoj u mekim dodirima, gotovo posvećenosti jednog spram drugoga, čime se igrani materijal neprekidno puni neuhvatljivim pod-tekstom.

    U predstavu izvođači ulaze dugim naizmjeničnim zijevanjem koje prelazi u smijanje. U jednoj od sljedećih scena, smješteni u meki zagrljaj, pjevaju koračnicu We Are All Children of God, za kojom slijede izazivanja i optrčavanja kao u ringu, i izvikivanje sloga To. Tu je i duga scena naizmjeničnog lijeganja na pod, te pucanje plastičnim pištoljem u čašu punu crvene boje, koja se razlijeva po sceni. I ponovno kao i na početku, gramofon se vrti, svijeća je i dalje bez mirisa, mali crveni medvjedić je dobio po glavi mikrofonom, a crvenilo se razlilo.

    A kao dodatak, izvođačica ulazi s bubnjem i ravno ispred publike bubnja jednostavan, vojnički ritam. Dugo. Bubnjarici se pridružuje i partner, s električnom gitarom u ruci, i Armada se pretvara u bend. Bend koji pjeva o Rijeci, onoj koja nikada ne izlazi van i gdje struja nosi k Delti. A kao bis, isto, samo na japanskom (glazbu potpisuju Adam Semijalec i Marin Alvir).

    Armada, Selma Banich, Mila Čuljak i Marin Alvir, produkcija TRAFIKTako Armada kroz radikalno opustošavanje kazališnog izraza ukazuje na skučenost, na zatvorenost sistema – bilo onog građanskog, bilo kazališnog kao izvora nasilja, odnosno na nasilje kao jedan od temelja većine sistema. Dosada, opetovanost radnji, prisilne reakcije, indiferentnost, militantizam i estradizacija ključne su, a nikada izrečene riječi koje se izvijaju iz materijala predstave. Na kraju, Armada je najavljena kao „predstava koja već stoljećima gubi bitku s kazalištem“ koja poziva „Kremirati sve! Sve predstave, sve glumce i glumice, sve filmske poljupce, sve metke i mikrofone.“ Tako u poražavajućoj sveprisutnosti nasilja i nacionalističkog sporta, autori Armade priznaju da nema više niti jednog pokreta, niti geste, niti riječi koju mogu s punim uvjerenjem izvesti na sceni. Ostaju one najjednostavnije, koje svojim ponavljanjima ljušte i tu prepoznatljivost. Sveopća tolerancija na nasilje, prolivena krv koja više nikoga ne uznemiruje, ruže od koje se niti ne očekuje da miriše, ljudski skalpovi koji postaju trofeji, i kazalište (umjetničko, sportsko ili političko) koje repetira hijerarhiju okrutnosti, svijet je kojim se autori Armade ozbiljno suprotstavljaju.

    Poklonici Trafikove Divljači i Dive koji su očekivali nastavak ironične animalističko-transvestitske poetike, ostali su pomalo kratkih rukava. No oni koji na našoj sceni tragaju za radikalnim izvedbenim stavom i izravnim izazovom kontekstu, s beskompromisnom su Armadom zaista došli na svoje.

    © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 8. lipnja 2010.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji