Balet je san

Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu: Ludwig Minkus, Don Quijote, kor. i red. Patrick Armand (prema Mariusu Petipau)

  • Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu: Ludwig Minkus, Don Quijote, kor. i red. Patrick Armand (prema Mariusu Petipau), foto: © Novković
    Balet HNK u Zagrebu u subotu 5. lipnja 2010. premijerno je izveo Don Quijotea, baletnu uspješnicu Ludwiga Minkusa iz 1869, kojom je započeta znana i plodonosna suradnja tog kompozitora s koreografom i baletnim majstorom Carskih kazališta Mariusom Petipaom. Don Quijote je na zagrebačkoj pozornici prisutan tridesetak godina. Iako je kritika otpočetka imala primjedbe o važnosti djela, publika mu je sklona zbog veselja plesanja – parade plesača koji bez ikakve potrebe za psihologizacijom i obrazloženjem lika i situacije pokazuju virtuoznost klasične baletne tehnike.

    “Apstrahirajući kvalitete libreta po kome bi moglo i da ne bude ličnosti Don Quijotea, pa da u vrijednosti ovaj balet ništa ne izgubi, i Minkusove muzike cirkuskih timpana i jeftinih sentimentalnih tema začinjenih španjolskim folklornim motivima u ruskoj interpretaciji… premijera je morala oduševiti svakog ljubitelja baleta” napisala je Branka Rakić povodom sarajevske premijere baleta davne 1966, obranivši predstavu i skladatelja kao izniman primjer zanata. Ono što se danas rado zaboravlja, pa se s lakoćom prelazi preko silnog rada i beskrajne, minuciozne izrade pokreta. Naravno da tu ne možemo govoriti o plesnom teatru, pogotovo ne suvremenom, ne moramo ni pokušavati tražiti koncept odnosno ključ za razumijevanje djela. Ključ je tek u uočavanju vještine i umijeća plesne interpretacije. Vratit ću se još jednom gospođi Rakić koja u svojim tekstovima daje sjajne upute za čitanje Don Quijotea: “Sve je podređeno plesaču: muzika i sadržaj, koreografija, čitava pozornica, svi oni koji predstavu stvaraju i koji je prate.”
    Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu: Ludwig Minkus, Don Quijote, kor. i red. Patrick Armand (prema Mariusu Petipau), foto: © Novković
    Pa krenimo od toga. Koreograf Patrick Armand postavio je balet prema Petipaovom izvorniku. Poradio je na dinamici i koherentnosti djela, brzim promjenama u smislu plesačkog preuzimanja scene, tek s kratkim mimskim objašnjenjima želja i namisli protagonista. Prvi i treći čin događaju se na tržnici u Južnoj Španjolskoj, punoj života i vedre, kostimom Dženise Pecotić i Emine Kušan, šarene mladeži, u maniri i stilizaciji španjolskog kostima i temperamenta, odnosno u stilu baletne inačice španjolskog karakternog plesa. Dinka Jeričević je u tu svrhu sagradila prozračan svijetli trg, slobodan prostor zatvoren laganim plohama, poput tapiserija. Balet kreće punim zamahom, i odmah su tu glavni likovi, mladi i zaljubljeni Quitri (Yuka Ebihara) i Basilio (George Stanciu) kao iznimno lijep i skladan par.

    Yuka Ebihara je već neko vrijeme pojačanje zagrebačkog Baleta, a sad je s razlogom dobila i pravu plesačku priliku – kakvu već nosi uloga Quitri, poznata po tehnički visokim zahtjevima klasične baletne škole. Ebihara je sitne, skladne građe, lijepih linija i snažne scenske prisutnosti; najviše plijeni lakoćom kretanja, mekanim a čistim prijelazima iz brzih figura u sigurni balans. George Stanciu čini se u vrhunskoj formi, i sve njegove kvalitete kao da su dodatno pročišćene.
    Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu: Ludwig Minkus, Don Quijote, kor. i red. Patrick Armand (prema Mariusu Petipau), foto: © Novković
    Ipak, najdojmljiviji je bio drugi čin i Don Quijoteov san; bijeli balet u svom čistom obliku (i u poetičnom svjetlu, mjesečini Denija Šesnića), tijela koja u nježnom treperenju tek dodiruju pod i samo što se nisu rasplinula u čežnji nestajanja. Uz profinjenu, lirsku Ebiharu, vrlo je lijepa izvedba Pavle Mikolavčić kao kraljice Drijada i Petre Vargović kao Amora.

    Sigurno teku u svojim varijacijama i Mercedes Mirne Sporiš i Espado Dmitrija Timofejeva, i ciganski par (Nataša Sedmakov i Eugen Dobrescu), i zapravo je opći dojam kako ansambla i solista, tako i baleta: uvježbano, ujednačeno, smireno i sigurno u klasičnoj čistoći i izrađenosti. A opet postaje, bez obzira na brzinu tempa i izmjenu koraka i grupa unutar ansambla – monotono. Je li to zato što se krenulo snažno i brzo, bez rasta u smislu dinamičkog razvoja, pa u tom kontekstu ni veliki pas de deux, bez obzira na obavezne fouettese, ne odzvoni kao vrhunac? Je li problem u nama, koji to više ne znamo / ne možemo gledati, odnosno nije nam dovoljno diviti se pažljivo skladanom tjelesnom vezu, ili je ipak i ovdje bilo moguće prijeći rampu: dodati više nadahnuća, duha i strasti, a samim time i smisla – plesanja?

    © Maja Đurinović, KULISA.eu, 9. lipnja 2010.

    Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu: Ludwig Minkus, Don Quijote, kor. i red. Patrick Armand (prema Mariusu Petipau), foto: © Novković

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji