Zastrašujuće bolno

The Morning After the Night Before, kor. Maša Kolar i Zoran Marković, produkcija: Gradsko kazaliste Sisak i Maša Kolar

  • The Morning After the Night Before, kor. Maša Kolar i Zoran MarkovićGodinu dana kasnije − nakon izvrsne i na 27. Tjednu suvremenog plesa nagrađene predstave BoNeT − iz produkcijske suradnje Gradskog kazališta Sisak i Maše Kolar nastao je novi projekt: The Morning After the Night Before. Premijerno izvedena u Sisku (17. i 18. lipnja), predstava je odmah (19. i 20. lipnja) zaigrala i u Zagrebačkom plesnom centru.

    Očito, i s pravom ohrabreni uspjehom lanjske produkcije koja se sastojala od tri samostalne cjeline i u kojoj je kao gost koreograf bio pozvan Leo Mujić, autorsko-izvođački par ovaj put stvara koherentno dramatično scensko djelo i pleše ljubavnu dramu; snažnu i intimnu koreodramu.

    "Kad se dvoje ljudi nalazi pod utjecajem maksimalno divljih, maksimalno ludih, potpuno iluzornih i nadasve kratkotrajnih strasti, obavezno se moraju zakleti jedno drugome da će zauvijek, sve dok ih SMRT ne rastavi ostati u tom stanju povišene, abnormalne i iscrpljujuće ekstaze" − piše u programu. Ironično i zastrašujuće pomaknuto djeluje ovaj par koji, ulazeći, zatičemo u stop poziciji u kuhinji: on s nožem, ona s čašom, oboje u sivom (u smislu posivjelom) ali skladnom, u smislu plesnog partnerstva, kostimu, i s pregačama (kostim Petra Dančević).

    The Morning After the Night Before, kor. Maša Kolar i Zoran MarkovićNismo još sigurni o čemu je riječ, ali je očito nadigravanje, podmetanje, nešto što kipi ispod kože, ispunjava prostor nečim prijetećim. I kad joj on na kraju kuhinjske scene gurne glavu u pećnicu, očito je da su stvari već otišle predaleko i da nema nazad.

    Maša Kolar i Zoran Marković sjajni su plesači i njihova tehnika kao i strast i energija plesanja uvijek plijene i proizvode užitak gledanja. Također je očito da se njihova tijela poznaju i prepoznaju u svakom djeliću, dodiru i impulsu; u profinjenim nijansama kvaliteta. Pokret između njih teče i prelijeva se bez ograničenja, i tim je očitiji prijepor između tijela likova koja se slažu i duša koje se svađaju, nijemo vrišteći, urlajući kroz kožu… Postajemo svjesni da smo usred raspada odnosa koji postaje sve čudniji, opasniji i bolniji.

    Tragična ljubavna drama ima tri čina: kuhinju, dnevni boravak i spavaću sobu. Scena se, poput listanja slikovnice, vrlo spretno i u jednom potezu povlačenja zastora mijenja čime se likovi nađu u drugom interijeru (scenografija: Marta Crnobrnja).

    Središnji dio je smirenje, zatišje pred buru. Oni zajedno sjede na kauču, opuštenih, bezvoljnih tijela i kao da gledaju televiziju. A zapravo nam puštaju svoj film (video: Vladimir Končar), ukratko sjećanjima prolaze kroz svoju priču, ono što je prethodilo i što je (i zašto je?) dovelo do ovog sada. Sve je i počelo od noža za kojim su oboje, u samoposluzi posegnuli, ali tko bi tada pomislio nešto morbidno? Niz duhovitih, manje ili više groteskno interpretiranih, pomaknutih situacija kao flash back…i onda treći tragični čin.

    Spavaća soba nalikuje mrtvačnici a krevet odru. Bespoštedna borba do posljednjeg daha u kojoj krevet leti, odjeća se izbacuje iz ormara, nož pada, tijela se muče i gnječe i izvijaju i gone. I nema više ni malo erosa u tom ubilačkom zanosu. Ostaje mučni osjećaj u želucu i stisnuto grlo. (I sjetite se tužne Ane Magaš, i mislite: kako može tako daleko otići?)

    Iznimna izvedba i emotivno angažirana predstava udara na osjetila i mislim da ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Ali može jako rastužiti.

    © Maja Đurinović, KULISA.eu, 21. lipnja 2010.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji