Corpus Valenta

25. tjedan suvremenog plesa: Žak Valenta, Utjelovljenje, produkcija TRAFIK

  • Žak Valenta, UtjelovljenjePrvi solo Žaka Valente dešava se nakon dvadeset godina predanog i samozatajnog rada na hrvatskoj plesno-kazališnoj sceni. Nakon školovanja u Amsterdamu i Londonu, njegova se korpografija niže od međunarodno nagrađivanih radova s početka 1990-ih s grupama Labis i Petja, preko nezaobilaznih Imago i Žudnja Nataše Lušetić, Metafoe Fritza Vogelsa u Labinu, Kafka Karine Holle, koreografskog, plesačkog i pedagoškog djelovanja u Ljubljani, sve do suosnivanja grupe Trafik te odličnog Dobro došli u Rijeku za Prostor+ u kojem je pokazao redateljsko umijeće na specifičnim lokacijama. Dodajmo tome neprekidni pedagoški i organizacijski rad na Riječkoj sceni te brojne suradnje na dramskim predstavama i filmovima. Utjelovljenje se pojavljuje kao nužno promišljanje i sažimanje iskustva proizašlog iz godina provedenih u traženju pravog pokreta, točnog prostornog rješenja, nove inspiracije i sljedeće motivacije.

    Niti virtuozno (poput plesnih kiborga Waynea McGregora), niti zasljepljujuće u tjelesnoj moći (poput nagih plesača Daniela Léveilléa); u Utjelovljenju tijelo koje promatramo ono je koje priznaje svoje traume, povrede i lomove te prolazak godina. Međutim, tijelo je to kojim autor dolazi do artikulacije nekih od temeljnih pitanja ljudskog postojanja.

    Scenom dominiraju dvije projekcije pogleda na Rijeku s prozora autorova stana (prostor i svjetlo Lara Badurina), a izvođač igra odjeven u kućni ogrtač. Intimistički karakter predstave naslućuje se i po organizaciji gledališta – tek je svaka treća stolica otvorena za gledatelje, dok su ostale zalijepljene bijelom trakom. Osim vizualno zanimljiva, takva intervencija prinuđuje i gledatelja na samoću i usmjerenje na izvođača.

    Valentin je scenski izraz jednostavan i lako čitljiv, oslonjen isključivo na pokret i tjelesnu transformaciju te time iznimno komunikativan (uz diskretnu dramaturgiju Magdalene Lupi). U prvom izlazu vidimo ga u minimalnom kretanju, kao jedva pomično zamrznuto tijelo koje teži k pokretu. U sljedećoj sceni ulazi u frenetično, gotovo opsesivno kretanje, puno agresivnih repeticija, nervoznih i iscrpljujućih gesti. Skidanjem ogrtača, ostaje samo u crnim hlačama i pretvara se u poetičnu pokretnu statuu koja polaganim dodirima označuje za plesača kritične dijelove tijela, poput leđa ili koljena. Dodiri nisu samo oznaka izdaje tijela, nego i definicija osobnog tijela koje kroz komunikaciju sa svojim slabim točkama postaje tijelo znanja. Sljedeća slika ujedno je i kulminacija predstave u kojoj nas Valenta vodi kroz svoju plesačku karijeru, duhovito demonstrirajući razne stilove plesa, a u kojoj je naročito zanimljiva igra s kućnim ogrtačem, kojom dočarava istovremeno tjeskobu i samodopadnost izvođača. U ovoj sceni kao problem javlja se nedovoljno razrađena glazba Ivana Šarara. Prozračan ambijentalni zvuk u potpunosti odgovara početku i kraju, međutim u trenutku kada izvođač kreće u suigru s glazbom, nužna je jača promjena, gušći i duhovitiji zvuk, koji bi nadopunio cijelu sliku. Ovako cijela priča ostaje samo na tijelu izvođača, što nije nimalo lak zadatak, a niti potrebna pozicija.

    No, Valenta u sljedećoj sceni priređuje potpun preokret. Tihim glasom i jezikom gesti, u izravnom obraćanju, izgovara jednu jedinu rečenicu u predstavi, koja glasi „I riječ tijelom postade i nastani se među nama“. Potom se smiruje u ležeći položaj na podu, a u prostoru ostaje samo zvuk njegovih sve glasnijih udisaja i izdisaja, kao fina misao kojom predstava nestaje u mraku. (Dah kao poveznica između vanjskog i unutarnjeg prostora, neoblikovana životna energija koja prolazi tijelom ali ga i transcendira, a prema Salmanu Rushdieu u Maurovom posljednje uzdahu „Udišemo zrak, a izdišemo značenje“).

    Kao rezime svog dosadašnjeg putovanja plesnim kazalištem, pitanje koje Žak Valenta jednostavno i iskreno kristalizira je – što sam ja, a što moje tijelo; drugim riječima - možemo li tijelom uopće komunicirati ili nam je smetnja, poput inertne materije koja nikad ne može pratiti brzinu, pokretljivost i lucidnost misli.

    © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 5. lipnja 2008.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji