Ono bez čega nema dalje

Koreolabos – prezentacija koreografskih radova članova Baleta HNK u Zagrebu nastalih u sezoni 2009./2010.

  • Aha, gdje sam ono stala, foto: © Novković
    Na kraju jedne, s obzirom na tekući fado društveno ekonomskih događanja, sigurno teške sezone, ili možda baš iz tog razloga, desila se prilika za nešto lijepo i svijetlo, svježe i pozitivno. I baš raduje taj neugasli ljudski faktor želje i strasti plesanja=bivanja, posve nelogičan po kriterijima ekonomskih računica, korisnosti i isplativosti, zbog kojeg ima smisla kretati uvijek iz početka u kazalište i bez kojeg nema dalje.
    Putujemo, foto: © Novković
    Prezentacija koreografske radionice znanih nam plesača kao mladih koreografa na sceni zagrebačkog HNK nije novost, ali smo je već opet skoro zaboravili. A očito je, nakon programa održanog 29. i 30. lipnja da se u međuvremenu sakupilo novih kreativnih, autorskih i izvođačkih snaga, koji su nesumnjivo dio suvremene hrvatske plesne scene. Prvi dio večeri je uistinu bio odličan plesni koncert, prštav, dinamičan, zanimljiv i raznolik u idejama i izvrstan u izvedbama. Tek, jedina primjedba: možda prebrz u izmjeni autonomnih brojeva koji su imali snagu a nisu stigli odzvoniti, pa se onda nismo stigli pripremiti za novu scensku intervenciju, pročitati ime autora i naslov koji slijedi… No, to nije umanjilo užitak gledanja tijekom deset koreografskih minijatura koje su nam projurile u trenu.
    Holon, foto: © Novković
    Sven Copony je postavio Holon (grč. = cjelina) za četiri plesača (uz autora još Atina Tanović, Maja Babac i Benjamin Duran) u kojem se bavi harmonijom grupe: grupa kao cjelina i ujedno zbroj individualnih cjelina. Ostaje u čistoj, apstraktnoj strukturi kretanja prostorom, ispada iz grupe, odlaženja, manjih cjelina koje se nalaze, vraćanja u sustav. Autor je osmislio i glazbu i projekciju, a kostim mu je oblikovala Ana Dobrašin.

    Requiem je solo autorice Ksenije Krutove. Mistična, duhovna scena nadahnuta je Tolstojevom mišlju o duši rođenjem položenoj u grob tijela, a Krutova pleše rekvijem veličanstvenim tijelom (podcrtano crvenom haljinom) za nježnu, krhku dušu. Ili, zapravo, kao po Tolstoju, obrnuto?
    Mjesecina, foto: © NovkovićRequiem, foto: © Novković
    Izvedena su još dva, vrlo različita ženska sola. Mjesečina Edine Pličanić na Debussyjevu Clair de lune dražesna je i promišljena plesna minijatura. Autorica je autoironična spram romantičnog statusa balerine i špica kao simbola i instrumenta lebdeće lakoće i – vrlo duhovita u obratima. Alen Gotal je postavio solo Jamaja za Maju Babac i to je ples iz radosti plesanja, iz nepatvorenog veselja tijela koje uživa u svakom gibu i pregibu, zglobu i mišićnom prijenosu.
    Susret, foto: © Novković
    Andrej Barbanov, koreograf Susreta na glazbu Milka Lazara i uz projekcije Maria Mišea, kreće iz djevojačke poetične likovnosti, vilinske idile (Lucija Radić, Atina Tanović, Natalia Horsnell) u koju se umiješa mladić (Barbanov)…
    L amour éternel, foto: © Novković
    Duet je bio najzastupljenija forma prezentiranih koreografija; tema je varirala između sklada i napetosti – kako tjelesne, tako i duhovne – između muškarca i žene; a plesni partneri su u potrazi za novim, što točnijim izrazom, tražili i otkrivali svoj zajednički jezik. L'amour éternel Ilira Kernija je oda ljubavi. Ljubavni duet (izvodi ga Kerni sa Sabrinom Feichter) na Ave Mariu čisto je, predano svjedočenje tog jedinstvenog, mističnog iskustva, bez naivne patetike. Koreografija …Putujemo Sabrine Feichter i Daniila Yastrebova je već borba spolova za nadmoć, opasna privlačnost i istovremeno odbijanje, želja i otpor.
    Si o no?, foto: © Novković
    Si o no? Benjamina Durana je sjajno izveden, brz, moderan duet na temu rutine koja razara ljubavne odnose. Dvoje emancipiranih, jakih osobnosti u brzini življenja, tu i tamo se susretnu, samo je pitanje koliko se još razumiju. I kad će susret umjesto nježnosti izazvati netrpeljivu grubost. Duran i Ksenija Krutova izniman su plesački par, što smo vidjeli i u posljednjoj koreografskoj minijaturi Aha, gdje sam ono stala? Pavle Mikolavčić. Autorica je na Non, je ne regrette rien Edith Piaf postavila pravu plesačku paradu: prštavu i zaigranu, iznimno duhovitu u pronalaženju rješenja pokreta i šarmantnu u muško-ženskom nadigravanju.
    Stvarnosti, foto: © Novković
    Utoliko je bilo teže Barbari Novković-Novak koja je sama odradila drugi dio programa, a ujedno bila i pokretačica i altruistička nositeljica cijelog projekta. Njezine Stvarnosti su nakon žestokog tempa i silne energije koja je ispaljivana sa scene iz stalno novih, svježih autora i izvođača djelovale sporo i nekako preopušteno. I otvorena velika scena sa puno planova, i kao spontanih paralelnih susreta i događanja, ulazaka i izlazaka, kao i kombinacija geste i privatnih pokreta, davala je neki dojam neurednosti, neposloženosti, u konačnici: nedefiniranosti autorskog stava. Sve je to stvarnost, i lijepe veze i svađe, i ženski kutići i muška netaktičnost, i međusobne igrice, i traženje pažnje, ali se nekako pogubila nit vodilja i pravi razlog zajedničkog bivanja svih tih zgodnih ljudi na sceni. Stvarnosti su odigrali, ponovno: Feichter, Horsnell, Babac, Duran i Yastrebov uz – svježe Anamariju Vulić, Pavlu Mikolavčić, Mariju Brešćanović, Alena Gotala i Georgea Stanciua.

    © Maja Đurinović, KULISA.eu, 6. srpnja 2010.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji