Želje Svetvinčenta

11. festival plesa i neverbalnog kazališta, Svetvinčenat, 23. – 27. srpnja 2010: Prva tri dana

  • Desir
    Zaljubljenike u ples ljeto uvijek vodi u malo istarsko mjesto Svetvinčenat gdje se krajem srpnja već jedanaest godina za redom odvija Festival plesa i neverbalnog kazališta. Na samo nekoliko dana u godini, to mirno srednjovjekovno okruženje živi za umjetnost tijela u pokretu, a od ove godine izvedbeni prostori Kaštela, Lože i Trga obogaćeni su novootvorenim ART centrom. Skroman je to početak Mediteranskoga plesnog centra ukazujući na hvalevrijednu potporu lokalne zajednice ideji o Svetvinčentu kao domu plesa.

    Unatoč nevelikim sredstvima, ustrajna i mala festivalska ekipa nastoji održati raznolikost programa i poetika, a i ograničenje im je to zbog kojega i da hoće ne mogu igrati na sigurno s velikim i prokušanim imena, nego ugošćuju autore koji nisu razvikani, među kojima su ove godine bili zastupljeni i regionalni predstavnici, zajedno s već uobičajenim izborom iz Hrvatske. Kako je umjetnička ravnateljica festivala, Snježana Abramović Milković, ujedno na istoj poziciji u Zagrebačkom plesnom ansamblu, ovaj je Festival uvijek i prilika da ansambl prikaže svoje nove radove. Pitanje koliko je to opravdano ili ispravno, ostavljam za buduće promišljanje programa.

    Mirisi cimetaOve godine vremenske prilike nisu baš išle na ruku organizatorima, pa su često prijeteće oblačno nebo i neugodno niske temperature vrlo vjerojatno uzrokovale i ne baš puno gledalište, što je rizik pozornica pod vedrim nebom s kojime se nažalost mora računati. Bez obzira na to, jedinstveni ugođaj nije narušen.

    Festival je otvoren 23. srpnja u break dance ugođaju za kojeg su se pobrinuli zagrebački Free Style Kingsi (Vladimir Smud i Elvis Hodžić), omogućivši jedinstven spoj srednjovjekovne kulise gradskog trga i najurbanije moguće plesne tehnike. Uslijedili su nastupi Zagrebačkog plesnog ansambla s predstavom UTF-8, o kojoj smo na Kulisi već pisali, te slovenskog autora Branka Potočana koji u radu Pješačka zona prostor slobodnog pješačenja poistovjećuje s prostorom mašte i fikcije koristeći se akrobatikom.

    Drugi dan obilježile su tri izražajno posve različite izvedbe, pružajući zanimljiv kontrast u istoj večeri. U Loži je postavljena interaktivna instalacija talijanske agencije za nove medije BCAA naslova Manipular, temeljna na računalnom softveru koji pomoću senzora reagira na pokret kreirajući prilično iritantan audiovizualni proizvod. Još jedna multimedijalna naprava u pravim rukama zasigurno može polučiti zanimljive rezultate, međutim u ovom slučaju, prepuštena na milost i nemilost znatiželjne publike, Manipular je zapravo samo igračka koja uznemirava osjetila.
    Mirisi cimeta
    Srpski Bitef teatar izveo je predstavu Mirisi cimeta, nastalu početkom godine u povodu njegova 21. rođendana. Novoosnovanu Bitef plesnu kompaniju čine plesači mahom klasične naobrazbe i visoke tehničke spremnosti, dok autorstvo predstave potpisuje izraelski dvojac Guy Weizman i Roni Haver. Oni su proizašli iz slavne plesne skupine Batsheva, što je ostavilo traga u njihovom energičnom, eksplozivnom vokabularu, a danas djeluju samostalno vodeći vlastitu kompaniju Club Guy & Roni u Nizozemskoj za koju su Mirisi cimeta originalno i napravljeni. Nadahnuta Salomonovom Pjesmom nad pjesmama, predstava progovara o ljubavnom odnosu, ali je ta biblijska iskonska ljubav ovdje promatrana ne samo kao odnos između muškarca i žene, nego i onaj homoseksualni ili odnos čovjeka spram religije. Muškarac je ovdje bitno feminiziran, od kostima koji se sastoji od suknje povrh hlača, do tjelesne razine u kojoj je ženski dio ansambla dominantniji, agresivniji i glasniji. U rasponu od koketnog zavođenja, do erotskih zanosa, pokret je iznimno energičan, prepun skokova, gotovo akrobatskih grupnih sekvenci, u kojima se srpski plesni ansambl vrlo dobro snašao. Međutim, autori ne uspijevaju do kraja raščistiti svoju namjeru čineći predstavu u cjelini prilično mlakom.

    Liga vremenaDok plesači Bitef teatra tijelom prenose strast, BADco. u predstavi Liga vremena, premijerno izvedenoj prije više od godine dana na Riječkim ljetnim noćima i o kojoj se samim time već dosta pisalo, svoje izvođače podvrgava strogom režimu prostornih i tjelesnih zadatosti i ograničenja unutar kojih se trebaju kretati. Njihova tijela trpe niz pravila, bilo izrečenih naredbi ili, kako predstava odmiče, sve brojnijih fizičkih prepreka koje valja pažljivo izbjeći. Ljestve, žice, papiri, smjerokazi, na desetine minijaturnih papirnatih građevina, svojevrsnih simbola različitih svjetskih režima i politika, zamršena su scenografija za neobične likove ispale iz povijesnih avangardi prizivajući Kafku ili Majakovskog. Liga vremena inscenira neke prošle budućnosti vođene središnjim likom-kozmonautom na konferenciji za javnost kojoj smo svi nijemi svjedoci, pripovijedajući priču o utopijama kakvim su ih vidjeli mislioci s početka prošlog stoljeća. Autori predstave ujedno su svi članovi skupine Pravdan Devlahović, Ivana Ivković, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak i Zrinka Užbinec, koji predstavu i izvode, te Goran Sergej Pristaš i Nikolina Pristaš.
    Desir
    Treći festivalski dan obilježila je španjolska skupina dvadesetogodišnje tradicije – Trànsit Dansa. Izveli su predstavu Désir čija je autorica Maria Rovira ujedno i umjetnička voditeljica skupine. Baveći se željom kao jednim od temeljnih motivacija za napredak, plesači se, ponekad prizivajući animalno, kreću oko velike pokretne ljuljačke, često se po njoj vješajući i izvodeći akrobacije. Ljuljačka kao simbol djetinjeg, kada su želje neizmjerne i često nemoguće, ali i kao predmet koji utjelovljuje vječno kretanje, a stajanje na mjestu, točnije vraćanje na početak, što je koncept oko kojega se gradi čitava predstava. Svaka je želja po ispunjenju nadomještena uvijek novom i taj je proces stalna čovjekova pokretačka sila. Predstava je odlično prihvaćena kod publike, a razlog tomu je zasigurno dinamična i pristupačna koreografija koja teži, i uspijeva na neki način, prenijeti stanje ushita koji osjećamo kada se želje realiziraju.

    SorrowDa Festival teži širem promišljanja plesa svjedoči dobar potez uvođenja filmske večeri u program, u kojoj je dominirala nagrađivana hrvatska autorica s dugogodišnjom američkom adresom, Ljiljana Mikulčić, odnosno Liliana Resnick. Riječ je o koreografkinji koja se školovala i na području filma, a upravo je intenzivan rad u mediju eksperimentalnog filma njezina trenutno glavna umjetnička preokupacija, kojom stvara specifičnu, doduše na prvi pogled teško čitljivu poetiku, u kojoj se i filmski pokret, bilo onaj kamerom ili raznim montažnim postupcima, doživljava kao tjelesni. Na taj način autorica replicira intenzivna emotivna stanja pretočivši ih u medij filmske slike. Ljiljana Mikulčić već neko vrijeme ponovno živi i radi u Hrvatskoj, i jedina je hrvatska koreografkinja koja radi isključivo kroz medij filma. Prilično teške teme u kasne i hladne noćne sate (Moments, Fear, Sorrow, Love, Distances, Reopening the past) nisu sjeli festivalskoj publici koja je u velikom broju napustila projekciju, međutim smatram uspjehom što je festival prvi dosad uspio realizirati projekciju radova ove autorice. Uz filmove Ljiljane Mikulčić, prikazan je i izvrstan uradak slovenskog autora Maria Papića, Odnos, kojeg smo kao dio predstave 10 godina dua Hribar-Luštek vidjeli na Tjednu suvremenog plesa.

    © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.eu, 3. kolovoza 2010.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji