Plesna nadigravanja

11. festival plesa i neverbalnog kazališta, Svetvinčenat, 23. – 27. srpnja 2010: Završnica Festivala

  • Randevu
    Uz prijeteće oblake i hladni vjetar stigla je i informacija o povredi plesačice iz belgijske grupe Wazovol, zbog čega je 26. i 27. srpnja otkazana, po svemu sudeći vrlo atraktivna predstava Cours, Johnny, Cours. Tako je završnica 11. festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu bila manje spektakularna, ali ne i manje zanimljiva.

    U Loži su, 26. srpnja Aleksandra Mišić i Ognjen Vučinić izveli Randevu, autorski prvijenac i prvi naslov njihove nedavno osnovane plesne kompanije Masa. Duet je na Festivalu minijatura u Beogradu u svibnju ove godine, osvojio Nagradu kritike. Oboje izvrsnih plesača iz Pule već je dulji niz godina prisutan na domaćoj sceni, a trenutno su angažirani u Zagrebačkom plesnom ansamblu, koji je i podržao projekt. Randevu je odličan duet, sjećanje i priča u dvoje o dvadeset i pet godina odrastanja, suučesništva na plesnom podiju. Mislim da publiku odmah osvaja početna snimka dvoje dražesne a silno koncentrirane, ozbiljne djece u točki na temu tanga. A ispod snimke čuče dvoje već velikih ali u poziciji klinaca: kao međusobno nezainteresirani a zapravo u napetom iščekivanju. Duet je izgrađen u osluškivanju i prepoznavanju, dijalogu koji je u stalnoj, hirovitoj promijeni osobnog stava i očekivanja spram drugog, te se tako stalno iznenađuju, nalaze i gube. Suosjećajno topli pa nezainteresirano hladni, nježni pa grubi, Mišić i Vučinić se dobro poznaju i razumiju, i zapravo kao velika djeca samo nastavljaju davno započetu igru.

    10 minutes: EastIste večeri u Kaštelu je En Knap izveo projekt 10 minutes: East. Riječ je plesnom omnibusu, pet koreografija petero koreografa iz Slovenije, Hrvatske i Mađarske vezanih plesačima (jaka međunarodna skupina u sastavu: Gyula Cserepes, Luka Dunne, Lada Petrovski, Ana Štefanec i Tamás Tuza), temom protočnosti vremena i trajanjem ograničenim na deset minuta; i odličnom glazbom (Mitja Vrhovnik Smrekar i Drago Ivanuša) u čijoj se potki suptilno i u različitoj boji i asocijaciji provlači zvuk otkucavanja koje podsjeća i upozorava na isticanje vremena… Laszlo Hudi je svojih deset minuta posvetio sjećanju na Pinu Bausch, uzaludnom pokušaju vraćanja, odnosno rekonstrukcije kao zaustavljanja (njezinog) vremena. I ta je situacija prilično odudarala od ostalih. Slijedila su kratka plesna promišljanja, inačice tjelesnog osjeta i u međusobnim odnosima uhvaćenog ili zaigranog vremenskog tijeka Matijaža Fariča (Ukaz), Edwarda Cluga (9:48), Snježane Abramović-Milković (Fragmenti) i Iztoka Kovača (Put domov).

    Posljednji dan Festivala započeo je sjećanjem na Carlotu Grisi, plesačicu rođenu u Vižinadi. A inserti iz Giselle, baleta koji je ona nadahnula i po kojem je ostala zapamćena na trenutak su u Ložu prizvali koprenaste bijele vile – djevojke koje izlaze iz grobova plesati na mjesečini (jer se za života nisu stigle naplesati).

    DreaMeDreaMe, video-plesni solo Henrika Kaalunda u izvedbi Anne Schmidt na neki je način bilo uspješno krštenje Art centra kao plesne scene. Predstava je vrlo zahtijevna i za izvođačicu i za tehničku podršku jer je ona u stalnoj interakciji i nadigravanju – sa sobom. Fizička Anna želi nastup, komunikaciju, osvajanje publike, ali je prepuna unutarnjih kočnica, I često bježi želeći se sakriti iza paravana/platna, gdje je vidimo kao sjenu. No, kao u Petra Pana, njezina se sjena s vremenom osamostaljuje, umnaža, daje upute, želi preuzeti scenu. Pokazuje neka druga, njezina moguća lica; ona kao sigurna i ležerna, napadna i erotična... I uglavnom postaje netrpeljiva spram žive, nespretne, dosadne, sramežljive Anne i – sve agresivnija u želji za svojim postvarenjem. U toj dugoj (malo i predugoj), duhovitoj, pokrenutoj i iscrpljujućoj igri nadmetanja, izvan i unutar tijela izvođačice, Anne se bore, izmjenjuju, i iznenađuju iznoseći neprestano nove materijale.

    I na kraju, za ugodni rastanak, Pekičina video instalacija: Makinario. Ispod projekcije radova u polju stoje izloženi priključni strojevi, koji su, veći dio vremena izvan funkcije (dok ih traktor ne pokrene, na povede na ples po polju…) zapravo skulpture / instalacija u dvorištu (po kortah) istarskih poljoprivrednika. Uz njih je svoje mjesto i funkciju našao i roštilj duhovito radeći na uvjerljivosti spoja ruralnog i suvremenog. (Šikuti Machine!)

    © Maja Đurinović, PLESNASCENA.eu, 7. kolovoza 2010.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji