Titranje u pikseliziranom sučelju

Zagrebački plesni ansambl: Interface, kor. Snježana Abramović Milković

  • Zagrebački plesni ansambl: Interface, kor. Snježana Abramović Milković, foto: Jasenko RasolOvaj je rujan na plesnoj sceni obilježen dvjema premijerama domaćih plesnih ansambala. Prvi je s predstavom Interface izašao Zagrebački plesni ansambl (ZPA) 14. rujna u Zagrebačkom kazalištu mladih, ponovno se vrativši kućnoj koreografkinji Snježani Abramović Milković, umjetničkoj voditeljici ansambla koji je iz predstave u predstavu umjetnički i izvedbeno sve snažniji, u produkciji sve profesionalniji, a u cilju da postane reprezentativan domaći ansambl suvremenog plesa sve jasniji.

    Interface je, poput ostalih predstava ZPA, visokoestetizirana te do u detalje promišljena, tematski ne toliko zanimljiva i inovativna, koliko u provedbi i u koreografsko-izvođačkom umijeću iznimno vješta i virtuozna. Dakle, radi se pojednostavljeno o odnosu virtualnog i realnog, prema riječima stalnog dramaturga Saše Božića. U predstavi zapravo dominira virtualno koje apsolutno preuzima ili bolje reći nastanjuje tijela plesača. Oni su titravi, ekstatični, kao prikopčani na neiscrpan izvor energije koja se čini kao da nikada neće stati. Individualizirani su kako u kostimu (Emina Tataragić) tako i u pokretu, svaki ima svoju zamišljenu putanju, ali stalno ulaze u kratke i brze kontakte.

    Zagrebački plesni ansambl: Interface, kor. Snježana Abramović Milković, foto: Jasenko RasolKao što stoji u programskoj knjižici, plesači su nadahnuti stvarnim junacima računalnih igrica, pa se tako i kreću, pomalo borbeno, nabrijano i potpuno lišeno ikakve emocije. Izvode ih redom izvrsni Sara Barbieri, Petra Chelfi, Darija Doždor, Elvis Hodžić, Zrinka Lukčec, Aleksandra Mišić, Martina Nevistić i Ognjen Vučinić, ujedno asistent koreografkinje. Njihovo je polje kretanja dodatno pikselizirano scenografijom (Iva Matija Bitanga) podijeljenom trakama u kvadratna polja te pomičnim svjetlećim pločama kojima manevriraju, preslagujući ih ili s njima ulazeći u kontakt.

    Kao suprotnost tom pomalo manijakalnome tempu, postavljen je početni duet Zrinke Lukčec i Elvisa Hodžića koji se javlja i pri kraju predstave. Ljubavni je to duet u kojemu nježna i mekana Lukčec susreće hip-hoperski samouvjerenog Hodžića. Njihova je emotivna igra uvijek vezana uz fotelju, čija plišana mekoća kroz cijelu predstavu također biva mjesto primirivanja za ostatak ansambla te kontrira čvrstoći pokreta i strogim linijama ostatka scenografije. Isti upadi emocije prisutni su i u glazbenoj podlozi (Višeslav Laboš) pa tako elektronska, sintetička matrica povremeno biva isprekidana toplim jazz vokalom Elle Fitzgerald ili provalama Vivaldijeva intenzivnog i burnog Proljeća.

    Zagrebački plesni ansambl: Interface, kor. Snježana Abramović Milković, foto: Jasenko RasolInterface ne kritizira virtualnost kojom je naša realnost visoko zasićena, nego samo vrlo dobro ilustrira njezin utjecaj na naša tijela i doživljaj okoline, taj famozni suvremeni način života u kojem čovjek sve vještije djeluje u posredovanoj, a sve manje vješto onoj neposrednoj realnosti. Zagrebačkom plesnom ansamblu koji je ovom predstavom proslavio 40. obljetnicu postojanja, želim sve uvjete i svu podršku za kvalitetan daljnju rad.

    © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.hr, 18. rujna 2010.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji