Kad je uključen stroj za maglu?

Studio za suvremeni ples, Povijest gledanja, autorski projekt Olivera Frljića

  • Studio za suvremeni ples, Povijest gledanja, autorski projekt Olivera Frljića

    Autorski projekt Olivera Frljića, ostvaren u produkciji Studija za suvremeni ples i dance_lab collective, premijerno izveden 15. rujna 2010. u maloj dvorani Teatra &TD, zapravo ima dva naslova i dvije teme: Povijest gledanja i Pola stoljeća sam nevidljiv. I puno magle.

    Već samim pozivom Frljića, autora poznatog po intrigantnom i provokativnom, društveno angažiranom stavu / kazalištu, Studio se odriče svojih dosadašnjih stavova, stilova i smjerova (da ne spominjemo plesne tehnike) koje je mijenjao tijekom posljednjih pedeset godina i očito se, u krizi i gubitku vjere u tjelesni izraz, okreće čistom konceptu i u konačnici – protestu. Da odmah razjasnim, riječ je o scenskoj demetaforizaciji metafore, prisutnosti – znakovito ili tendenciozno – zamagljenoj do nevidljivosti.

    Ali, idemo od početka. Dobivamo dva programa, a neki i bedž na kojem piše, jednako kao i na programu potpisanom od Studija: Pola stoljeća sam nevidljiv. Drugi, oficijelni program Povijesti gledanja ima podatke o projektu i svakako – na brzinu nečitljiv tekst – što zbog sitnih slova, što zbog spekulativnog tona karakterističnog za autore bliske časopisu Frakcija. Događanje počinje puštanjem publike u prostor koji je kao još nepripremljen za skori početak predstave. Pomažemo oko stolica i smještaja, ništa novo za svekoliko izvaninstitucionalno pučanstvo, pogotovo za plesnu gerilu. Krpasti crveni zastor daje dojam snalažljivog, sirotinjskog kazališta, a njegovim otvaranjem dolazimo u poziciju ogledala s publikom preko puta. U sredini su tri izvođačice –Bosiljka Vujović Mažuran (voditeljica SSP), Ana Mrak i Petra Hrašćanec (inače odlične, i iznimno zanimljive i osebujne plesačice). One stoje tek mijenjajući mjesta i gledaju nas: Vujović tragično i optužujuće umorno, Hrašćanec ozbiljno, Mrak sa smiješkom. (Govorim o izvedbi 16. rujna.) Uz njih su prisutni i drugi koautori projekta: Branko Banković, Aleksandar Čavlek, Danko Stječanovič i Oliver Frljić, kroz akcije fotografiranja, bacanja petardi, osvjetljavanja, i na kraju – zamagljivanja.
    Studio za suvremeni ples, Povijest gledanja, autorski projekt Olivera Frljića
    Zapravo, umjetna magla je prekrasan efekt i taj trenutak nestajanja, rasplinjavanja likova, rastapanja obrisa do osjećaja bivanja u oblaku (kao da smo na nekom planinskom vrhuncu) mogao bi potrajati i odvesti u ugodnu kontemplaciju da nije problem u disanju. I da nas zvukovi ne vraćaju u stvarnost. Nešto se u toj izmaglici dešava; dok slušamo sa razglasa Parole, parole, parole, naziremo pod lutajućim svjetlom ručnog topa da Vujović ima nešto ispisano na tijelu. Nevidljivost je još jednom prekinuta i bacanjem uspaljenih plesačica (šifra: which club?) na prvi red publike, u očajničkom pokušaju zadovoljavanja te organske gladi – za primjećivanjem, prihvaćanjem. A onda opet nestaju u magli. I to je to. Naravno ostajemo u mraku, bez poklona, pa publika brzo nastoji izbauljati do spasonosnog svjetla i zraka – koji život znače.

    Baveći se, kao i obično, odnosom moći (na poleđini programa je fotografija iz aktualne militarizacije Varšavske), Frljić od početne radne definicije specifične performativnosti čina gledanja dolazi do zaključnog ukidanja plesne izvedbe. Pretpostavimo da je to Studio i želio.

    Činjenica je da je vrijeme sve teže i da sustavi financiranja (= preživljavanja samostalnih umjetnika) pucketaju i pucaju po šavovima na bezbroj mjesta. Također znamo da ni unutar Jugoslavije niti u osamostaljenoj Hrvatskoj nije nikad bilo suvisle i dugoročne kulturne politike niti stava što je i gdje je suvremeni ples unutar hrvatskog kazališta unutar kulture unutar države… Ali kako nada umire posljednja a plesno kazalište i pokret su istovremeno sve prisutniji u revitalizaciji teatra (na ovogodišnjem Festivalu svjetskog kazališta tri su sjajna primjera!), sve više vjerujem u moć i rast plesne umjetnosti. Kako primjećuje Dubravka Ugrešić (Baba Jaga!): „U nestanku svih ideologija ljudskoj imaginaciji je kao jedino utočište preostalo tijelo.“ Kao posljednja barikada. Ali i neiscrpno nadahnuće.
    Studio za suvremeni ples, Povijest gledanja, autorski projekt Olivera Frljića
    Ostaje pitanje procjene gdje je tko na mapi suvremenog plesa, koliko je kome ostalo još snage i volje da se bori za status vidljivog i uvjerljivog, a koliko se luta u magli. Svatko ima pravo na odabir oružja i mjesto borbe. No ima jedan problem u stavu i tekstu Studija za suvremeni ples, a on je između ostalog i povijesne naravi. Tvrdnja da su pola stoljeća nevidljivi, ne stoji. To mogu potkrijepiti tekstovima i emisijama povodom dvadeset i trideset godina postojanja, konzultirati Veru Maletić, Tihanu Škrinjarić, Zagu Živković… Listam Studijevo monografsko izdanje tiskano povodom tridesete obljetnice… Studio u koji je došla Bosiljka Vujović bio je sinonim za suvremeni ples. Svi su znali za Studio, bio je svuda prisutan, i u kazalištu i na televiziji. Pogotovo su djevojke imale iznimne tehnike – na čijem se usavršavanju sistematično radilo, i uz to vrlo lijepe, i kad su radile i na zabavnom programu (riječ je o počecima televizijskog medija u nas) i u mjuziklima – što im je omogućavalo priličan standard – to je bilo na vrlo visokoj razini. (Frljićevim riječima: po gledanosti i viđenosti imale su najveću ekonomsku vrijednost.) 

    Bio je to veliki mainstream ansambl, primjerice, u Kvartetu '78 plesalo ih je četrnaestero – od toga petero muških plesača (što je bila i ostala ekskluziva)! Studio je prvi ansambl koji je dobio stalnu dotaciju i zapravo bio najbliži pojmu institucije. Kad je uključen stroj za maglu? Ne znam, ali čini mi se da ova predstava postavlja i pitanje odgovornosti vodstva pred mladim, talentiranim plesačima i uopće novim generacijama. Koje je umjetničko opredjeljenje, stav, koja politika ansambla? Što znači biti pola stoljeća ansambl suvremenog plesa? Koga to i koliko i da li uopće obavezuje? Uz to, nesumnjivo, 21. stoljeće ima nova pravila igre, nužna je organizacija, menadžeri, umrežavanje… a rekla bih, i međusobna podrška, obaviještenost i koordinacija svih sudionika hrvatske plesne scene. Pa se onda ne bi desilo da u ovom siromaštvu u dva dana imamo tri plesne premijere!

    © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 20. rujna 2010.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji