Bavljenje iskrenošću

11. Platforma mladih koreografa, Zagreb, 2. – 11. listopada 2010.: Matija Ferlin Sad Sam / Almost 6,

  • Sad Sam / Almost 6, kor. Matija Ferlin
    Moglo bi se reći da je Matija Ferlin ove godine obilježio Platformu mladih koreografa: kao izloženi autor novog nastavka osobnog serijala (Sad Sam / Almost 6), koreograf projekta Studija za suvremeni ples (Nastup) i plesač / izvođač u koreografiji Aleksandre Janeve Imfield 2žene2brata2metra, unoseći svuda neku novu, finu kvalitetu. Duhovan i nenametljiv, iz projekta u projekt sve zreliji i sigurniji, na neki samo sebi svojstven način, scenskom poniznošću (koristim njegov termin) otvara novi prostor kazališnog bivanja i – u međunarodnom kontekstu – definitivno nudi specifičan odgovor na Platformom postavljena pitanja: što je suvremeni ples? i što je koreograf?
    Sad Sam / Almost 6, kor. Matija Ferlin
    Ferlin je za mene scenski mistik. Plesni asketa mekih kretnji i blagog humora, beskrajno pažljiv prema svakom detalju i istinski prisutan na sceni. Zapravo najviše plijeni ta nevjerojatna iskrenost, usredotočenost na ovo ovdje i sada. Njegov novi solo Sad Jesam Almost 6 je opet drugačiji i iznenađujući u jednostavnoj prisnosti dječje igre s plastičnim figuricama životinja. Ako je prvi Sad Sam nosio znamen Svetog Sebastijana, početna scena u Almost 6 priziva Svetog Franju, koji se ikonografiji najčešće prikazuje kako razgovara sa životinjama koje su ga okružile. Ima tu i nečeg arhetipskog, ludičkog u suprotnosti između gospodara igre, onog koji zadaje pravila, moćnog creatora mundi i dražesne, naivne duhovitosti djeteta stopljenog s igrom. Iznenađujući u poanti situacije kojom zaskoči, hirovit u promijeni, Ferlin je i opet izvan ograničenja žanrova plesne, dramske ili lutkarske predstave, ali djeluje na svim razinama: isprepliću se racionalne spoznaje, emotivni doživljaj i ono nešto između, što osjetila prepoznaju.

    Sad Sam / Almost 6, kor. Matija FerlinIskoristit ću ovdje dio nikad završenog razgovora koji smo vodili pred oko godinu dana, dakle nakon ljubljanske premijere predstave: „Nikad ne radim samo za sebe… Ono što mi je bitno i esencijalno i, nevezano uz publiku, prostor i ono o čemu se radi, pokušavam biti iskren na način da kada dolazim u taj kontekst, među te ljude i kroz to vrijeme, da pokušam doći u osobnom bivstvu, gdje sam ja prisutan točno s tim statusom kojeg imam do tog trenutka, s tih tisuće i tisuće odplesanih sati, s tom krastom..., ništa više i ništa manje od toga. To je najteže za mene: doći u potpunosti u najnormalnijem stanju, lišit se svog ega, činjenice da si gledan. Riječ je o stalnom ponovnom postavljanju sebe. Potrebno je baviti se iskrenošću. Uzeti distancu. Kao kad odeš na sprovod, pa si kao podrška, suosjećaš, i onda kad osjetiš onaj trenutak kad možeš baciti foru, izmamiti osmjeh. To nije naučeno… U mom radu je to moguće jer se bavi prisutnošću koja traje i imaš mnogo vremena za biranje… Volim biti u humorističnom kontekstu. To koristim kao nekakav svoj zaštitni znak iako ga tijekom rada u potpunosti eliminiram – možda zato što sam sam sebi svjedok tijekom procesa. Sa Sad Sam (revisited) se dešavaju lagane promijene, i tijekom godina izvedbi se sve više i više otvara ta strana iskustva.“

    © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 13. listopada 2010.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji

...zabilježili smo