Montažstroj ponovno poziva na pobunu

Festival Perforacije, Rijeka, Zagreb, Dubrovnik, 16. - 25. listopada 2010.: Montažstroj, Vatrotehna 2.0, red. Borut Šeparović

  • Montažstroj, Vatrotehna 2.0, red. Borut Šeparović
    Predstava Vatrotehna 2.0 kazališne skupine Montažstroj izvedena je prvi put 10. rujna 2010., točno dvadeset godina nakon što je snimljena izvedba originalne predstave Vatrotehna. Montažstroj je time, kao i s nekoliko prethodnih akcija kojima obnavlja i reinterpretira svoje radove s početka devedesetih, obilježio dvadeset godina rada. Predstavu u režiji Boruta Šeparovića i uz dramaturšku obradu Gorana Ferčeca koproducirali su Zagrebačko kazalište mladih i festival Perforacije, na čijem je programu ponovno izvedena 18. listopada. Iako originalno smještena u prostor nekadašnje tvornice Badel, zbog njezina je danas ruševna stanja iz sigurnosnih razloga reizvedba napravljena u ZeKaeM-u, što je činjenica koja i prije gledanja same predstave upozorava na loše stanje javnih prostora (svijesti).

    Montažstroj, Vatrotehna 2.0, red. Borut ŠeparovićOriginalna Vatrotehna kultna je predstava skupine Montažstroj, koja koristi tekst Eshilove tragedije Okovani Prometej, a kojom je skupina obilježila domaću kazališnu scenu s početka devedesetih. U spretno preimenovanoj reinterpretaciji, Vatrotehna 2.0 neizbježno nas suočava s usporedbom prošlosti i sadašnjosti jer istovremeno s projiciranom snimkom originala, nova iznimno mlada postava izvodi identičnu borbenu koreografiju i izgovara identičan tekst tragedije. Kako bi prisjetili na odjeke originala, izvođači na samom početku čitaju isječke iz kritika. Nogometna lopta i dalje je u središtu scene, ali su izvođači za razliku od prve klaunovske postave, odjeveni u maskirne hlače i brendirane majice s logotipima tvrtki čija imena pune današnje novinske stupce, a koje su simboli hrvatske pretvorbe, privatizacije i nefunkcioniranja pravosudnog sustava.

    Ipak, reinterpretacija se ne zaustavlja na podvostručenju originalne izvedbe s malim pomacima u sceni i kostimu. Drugi dio predstave je taj koji nas na vrlo izravan i grub način vraća u realnost. Obilježen je manje pokretom, više izgovorenom riječju, provaljivanjem izvođača u prostor publike s njihovim strogo režiranim reakcijama, u duhu modernog 2.0 društva. Vatrotehna dvadeset godina kasnije optužuje publiku za društveno-političku pasivnost, za brigu „samo za vlastiti šupak“, za opću letargiju, za mladost koja ide linijom manjeg otpora i ne poznaje solidarnost, nego samo surfa po internetu, gleda sapunice i sluša turbofolk. Prozivaju se vlast i korporacije i druge, sve u nostalgičnom duhu spram prošlih navodno boljih vremena te apokaliptičnom pogledu na budućnost. Svaki je postupak predstave uglavnom za Šeparovića tipična manipulacija publike koja je usmjerena na izazivanje osjećaja krivnje i gađenja prema samome sebi, a sve ne bili potaknula neku novu revoluciju. Dramaturgija sve većeg intenziviranja audio-vizualno-fizičkog uznemiravanja uspavane publike ide do krajnjih granica tjeranja maloljetnika iz dvorane u vrijeme emitiranja porno filma, metaforički rečeno hodanja po glavama publike uzvikujući na megafon, doslovnim pozivanjem na uzbunu i Prometejski otpor koristeći iritantno zavijanje vatrogasnim sirenama.
    Montažstroj, Vatrotehna 2.0, red. Borut Šeparović
    I premda je Šeparović dakako u pravu kada kritizira današnje društveno stanje, propale tvornice, jad i bijedu hrvatske političke svijesti, sve posljedice ekstremnog neoliberalnog kapitalizma, ne bih se generalno složila s njime u toj pomalo simplificiranoj slici realnosti. Nije najjasnije kritizira li Šeparović samo današnje društvo ili i ono prethodno. Ako je riječ o ovom prvom, točno je da su solidarnost, aktivizam i društvena svijest pozitivne vrline koje smo u svakodnevnoj brizi za opstanak dobrano zapostavili, ali prošlost koju spominje sigurno nije bila bolja, odnosno bila je bolja samo za one koji su odlučili zažmiriti na jedno oko i praviti se da ne znaju ne čemu se temeljio prošli politički sustav i blagostanje koje je servirao. Ako pak kritizira i jedan i drugi sustav i ako zaziva mogućnost nekog boljeg političko-društveno-ekonomskog uređenja od svih koje smo proživjeli, onda da, ova predstava ne samo da itekako dotiče publiku i tjera ne samo na razmišljanje, nego i na toliko potrebnu reakciju.

    © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 24. listopada 2010.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji