U igri je sloboda

25. tjedan suvremenog plesa: D.D. Dorvillier / Human Future Dance Corps, No Change or freedom is a psycho-kinetic skill

  • No Change or freedom is a psycho-kinetic skillNjujorška autorica portorikanskoga porijekla DD Dorvillier osvježila je raznolik program ovogodišnjega Tjedna suvremenog plesa kreativnim pristupom radu na predstavi Bez promjene ili „sloboda je psihokinetička vještina“. Sloboda je ponajprije realizirana na fizičkom planu, na način da je Dorvillier apsolutno proširila uobičajenu crnu kazališnu kutiju na cijeli prostor uokolo scene koji joj je dostupan u danom trenutku izvedbe. Riječ je o vrlo jednostavnom pogledu na scenski prostor kao prostor širokih mogućnosti koje, doduše, treba znati iskoristiti. Dorvillier to uspijeva tako što dopušta da fizička sloboda prijeđe i na izvođačku, psihološku razinu na način da je kao izvođačica potpuno otvorena na sve situacije i ishode da bi ih koristila na posve nov način.

    Možda od bilo koga drugoga postavljena u istovrsnu situaciju ne bismo dobili ovakav rezultat, ali neosporno je kako je Dorvillier domišljata i iznimno maštovita izvođačica s dobrim smislom za humor. Onako zaigrana među mnoštvom rekvizita, mikrofona i žica djeluje poput djeteta među hrpom neobičnih igračaka. S istom djetinjom otvorenošću ona se zabavlja tim predmetima koristeći ih na najneobičnije načine, sudarajući se sa stupovima, zamrsivši se u zastore, ulazeći u prostore inače nevidljive publici, sa strane te ispred i iza pozornice, otvorivši scenska vrata iza kulise, ukazavši nam prirodnu scenografiju u nastavku kazališne kutije (u ovom slučaju parkiralište), pa izlazeći kroz njih i ulazeći kroz druga vrata. Nema mirovanja, i scena je zajedno s njom u konstantnom kretanju.

    No Change or freedom is a psycho-kinetic skillOsim s različitim predmetima, Dorvillier se postavlja u odnos s drugim tijelom na pozornici, izvođačicom Elisabeth Ward koja prvi dio predstave nepomično leži na tlu da bi se kasnije uključila u igru. Između njih nema kontakta. Dok su obje u početku odjevene samo u traperice, obične majice i tenisice, u trenutku Ward izlazi na scenu odjevena u bijelu haljinu sa šalicom u ruci, izvodeći s njome kratak plesni duet kao neobičan predah i kontrast načinu kretanja u ostatku predstave.

    Gdje je tu publika i na koji način je ona uključena u cijeli proces? I dalje je promatrač i njezin se prostor, prostor gledališta, samo načelno uključuje u ideju proširene kazališne kutije. Treći izvođač, Michael O'Regan, vrlo naglo u jednom trenutku ustaje iz prvog reda publike kako bi sjeo za klavir i kratko zasvirao te nestao.

    Na kraju izvedbe Dorvillier oblači kostim - zelenu haljinu, i počinje plesati ponovno, kao kontrast svemu što je prethodilo. Cijeli istraživački proces kojemu nas autorica izlaže demonstracija je vještina tijela da iznalazi uvijek nove odnose prema okolini, te vještina uma da izmiče uobičajenim poljima značenja.

    No Change or freedom is a psycho-kinetic skillMožda je važno spomenuti kako je DD Dorvillier dugo radila sa Joan Skinner, izumiteljicom takozvane Skinner Release tehnike treninga i koreografiranja, zanimljive po vođenim vizualizacijama koje dovode do značajnih unutarnjih pomaka u tijelu kako bi se ono, u početku samo zatvorenih očiju, počelo kretati na drugačiji način od uobičajenog. Za kraj ću je citirati: „Cijeli je rad sa Skinner dosta utemeljen na slikama, riječ je o stvaranju vanjskih struktura iz senzacija i unutarnjih ideja. Zamorila sam se toga da moj rad govori o meni i o mojim emocijama, o nečemu. Previše je narativnosti u svemu da jedva mogu nešto voljeti zbog sadržaja. Ja nešto volim zbog ideja, zbog metode.“

    © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 8. lipnja 2008.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji