Profesionalizam visoke razine

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Petar Iljič Čajkovski, Labuđe jezero, kor. i red.: Derek Deane – gostovanje Darie Sukhorukove

  • Darie Sukhorukove (Odetta/Odilija) i Azamat Nabiullin (Princ); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Petar Iljič Čajkovski, Labuđe jezero, kor. i red.: Derek Deane, foto: © Novković
    U jubilarnoj, svečarskoj, 150. sezoni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Baletni ansambl nudi na repriznom repertoaru od sedam baleta i sva tri baleta Petra Iljiča Čajkovskog: Labuđe jezero (premijerno izvedeno 1877), Trnoružicu (1890) i Orašara (1892). Sva tri djela prerasla su od istaknutih primjera akademskog stila ruskog baleta 19. stoljeća u stožere kanona europskog klasičnog baleta a od ta tri Labuđe jezero bez sumnje je najslavnije. Za baletne ansamble i osobito vodeće solistice, predstavlja jedan od najzahtjevnijih umjetničkih izazova: uspješna izvedba Labuđeg jezera smatra se potvrdom visoke tehničke i artističke razine cijelog baletnog kolektiva, od najmlađe plesačice u baletnom zboru do pedagoga i baletmajstora, a s druge strane, kao neka vrsta simbola baletne umjetnosti privlači široku publiku pa je jamac dobre posjećenosti. Potvrdilo je to puno gledalište i u subotu 30. listopada kada je dodatna atrakcija u izvedbi koreografske inscenacije Dereka Deana bilo gostovanje Darie Sukhorukove, prvakinje Bavarskog državnog baleta iz Münchena u ulozi Odette/Odilije i nastup Azamata Nabiullina, relativno svježeg prvaka zagrebačkog Baleta pristiglog prošle godine iz splitskog HNK, u ulozi Princa Siegfrida (u kojoj je u HNK u Zagrebu prvi put nastupio 12. i 14. veljače 2009. s Erinom Takahashi).

    Nabiullin je zagrebačku publiku već osvojio dvjema temperamentnim vodećim ulogama u Don Quijoteu i Vragolastoj djevojci a za ovu potonju dobio je prošle godine i nagradu Oskar Harmoš. Premda za njega uloga Princa u Labuđem nije nova (plesao ju je još u Baletnom kazalištu Leonida Jakobsona u Sankt Petersburgu a potom i u HNK u Splitu), prva njezina interpretacija s novim matičnim ansamblom i solisticama te pred svojom novom stalnom publikom, svakako je izazov i prilika za dokazivanje.

    Sukhorukova je pak (kao i Iana Salenko iz Državnog baleta iz Berlina u tri listopadske izvedbe), ušla u postavu neplanirano, kao posudba i zamjena za zagrebačke balerine Edinu Pličanić i Milku Hribar-Bartolović koje na žalost, zbog povreda, ne mogu na scenu. Rođena Peterburžanka, diplomantica slavne ruske baletne akademije A. Vaganove i višegodišnja članica jednog od najslavnijih svjetskih baletnih ansambla – onog Marijanskog kazališta (bivši Kirov), donijela je na zagrebačku scenu dašak one jedinstvene i neponovljive, za peterburške plesače toliko karakteristične, istančane profinjenosti. Pažnju su najviše plijenile prelijepe duge ruke čija je naoko spontana fluidnost i suzdržana a opet rječita izražajnost (bez afektacija koje pretjeranom artificijelnošću toliko često kvare dojam u ovoj ulozi), pokazala svu snagu izvrsne ruske škole te donijela pravo estetsko zadovoljstvo.
    Darie Sukhorukove (Odetta/Odilija) i Azamat Nabiullin (Princ); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Petar Iljič Čajkovski, Labuđe jezero, kor. i red.: Derek Deane, foto: © Novković
    Za mene osobno, ono je bilo najjače u poznatoj kratkoj sekvenci Odettinog izlaska sa scene na kraju drugog čina kada kao u transu, savladana Rotbartovim čarima, lagano, sitnim, gotovo neprimjetnim pas de bourréom klizi okrenuta publici leđima – leđima koja su u tom trenutku u svojoj kontroliranoj suspregnutosti valovitih ruku najekspresivniji, emocionalno najjače nabijen dio balerinina tijela. Torzo, ruke i glava Sukhorukove, slobodni su, neusiljeni i korektno uigrani. Njihova elokventnost pokazala se i u šarmantnim, za većinu publike ipak nerazumljivim pantomimskim scenama te u karakterističnim, dramski potentnim labuđim pomacima vrata i ramena koji u drugom činu sugeriraju mješavinu straha, nepovjerenja, čežnje i naklonosti.

    Lijepa, izduljena linija nogu naglašena izraženim lukom stopala došla je do punog izražaja u lirskom duetu i scenama drugog čina; mekoća i plastičnost njihovih gesti podržavali su delikatnu profinjenost izvijenog visokog attitudea i arabeski, no u nekoliko slučajeva nesigurnih balansa i pirueta, uključujući i neuvjerljive, muzički neprecizne fouetèe u trećem činu, pokazao se i izazov koji takva izvijena forma noge predstavlja za uspostavu težišta i ravnoteže na špici. Izrazita mekoća pokreta Sukhorukove daje njezinoj Odetti / Odiliji neku živu toplinu, pa nam se ona čini možda bliskija i ljudskija, no u toj demistificiranosti i običnija, manje čarobna. Njezina je izvedba bila tehnički i stilski izuzetno čista, solidna, no ne i suverena, korektnog dramskog raspona od drugog do četvrtog čina s pojedinačnim nadahnutim trenucima no u cijelosti nekonzistentnom dramskom snagom i emocionalnom projekcijom, koja nije posve prešla rampu.

    Veću prirodnu karizmu pokazao je Nabiullin, plesač kojem po temperamentu i tjelesnoj građi najviše odgovaraju karakterne uloge no čija je sceničnost, tehnička sigurnost i stilska odmjerenost donijela vrlo dobrog Princa. Njegov je Siegfrid na početku prvog čina (za razliku od mnogih visokih, dugonogih no bezizražajnih danseurs nobles – rođenih prinčeva) zračio nepatvorenom mladenačkom razdraganošću i šarmom i tim jači dojam je ostavila njegova transformacija u melankoličnog osamljenika u potrazi za smislom života. Čiste, tehnički precizno izrađene linije i pozicije nogu na ispravan način podržavaju slobodan, skladno koordiniran i živ tok pokreta leđa, ramena, glave i ruku, što je bilo posebno bitno u karakteristično razbacanoj Deanovoj koreografiji prvog čina s njezinim stalnim promjenama smjerova i epaulementa. Nabiullinova izvrsna os čini ga najupečatljivijim u velikim skokovima s višestrukim okretima koje izvodi slobodno, s lakoćom i vidljivim uživanjem, zaraznim za publiku. To je plesač koji voli visinu i prostor; polagani, suzdržani prijenos težine u pique pozama na arabesque s kraja prvog čina bio je nesigurniji i preoprezan.
    Darie Sukhorukove (Odetta/Odilija) i Azamat Nabiullin (Princ); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Petar Iljič Čajkovski, Labuđe jezero, kor. i red.: Derek Deane, foto: © Novković
    Dok je dominantna značajka Sukhorukove bila njezina izrazita mekoća i plastičnost (koja bi ženskom dijelu ansambla u drugom i četvrtom činu mogla biti pravim nadahnućem), ples Nabiullina odiše snagom, čvrstoćom i energijom; to ga čini i dobrim, pouzdanim partnerom, naročito u visokim podrškama. S druge strane, njegovoj interpretaciji uloge daje dozu muževne stabilnosti koja kod gledatelja izaziva toliko potrebno povjerenje, no za moj ukus u trećem i četvrtom činu svojom suzdržanošću je ostavila premalo mjesta za nijansiranje unutarnje sumnje, neizvjesnosti i konačnog loma (Deanov umetnuti nezgrapno realističan skok u ponor, tu u ključnom trenutku potpuno ruši čaroliju).

    Kao par Sukhorukova i Nabiullin ponudili su izvedbu profesionalno visoke razine a direkcija pred publikom održala ugled Baleta u uvjetima nedostatka domaćih solistica. Pitanje, ne sasvim neumjesno, kolika je cijena tomu?

    Od ostalih solista najbolji dojam ostavili su Dmitrij Timofejev vrlo čisto batiranih i poletnih, prostornih skokova te temperamentna Mirna Sporiš čiji je Napolitanski ples u pratnji dobrog Georgea Stanciua zračio živim šarmom, vrckavošću i energijom za razliku od ostatka karakternih plesova u trećem činu čiju je dinamiku izvlačio orkestar a ne plesači. Mlaka izvedba Španjolskog plesa s ukočenim ramenima i kralježnicom plesačica, te stilski i dinamički neprecizni elementi Mazurke i Mađarskog plesa svjedoče o postepenom gubitku integriteta karakternih plesova kao značajnog dijela tradicionalnih ruskih klasičnih baleta u njihovim suvremenim verzijama i pri nedostatku specijaliziranih plesača i repetitora.

    Ovi će detalji promaknuti široj publici no za struku vode k pitanjima kako o razumijevanju i značenju klasične tradicije u kontekstu hrvatske baletne scene tako i o strukturi nacionalnog baletnog obrazovanja i njegovoj povezanosti s nacionalnim scenama. Ne baš laka pitanja. Uz neka druga koja je potaklo ovo Labuđe, ostavimo ih za drugi put a Dariji Sukhorukovoj i Azamatu Nabiullinu poželimo uspješan sljedeći zajednički nastup na sceni HNK. (Sukhorukova i Nabiullin imaju zadnju predstavu Labuđeg jezera u HNK u Zagrebu u utorak, 2. studenoga 2010. u 19.30)

    © Andreja Jeličić, PLESNASCENA.hr, 31. listopada 2010.

Piše:

Andreja
Jeličić

kritike i eseji