Zagrebački baletni preporod

Balet HNK u Zagrebu: Tišina mog šuma, kor. i red. Leo Mujić

  • Balet HNK u Zagrebu: Tišina mog šuma, kor. i red. Leo Mujić, foto: © Ines Novković
    Ne znam čime bih počela ovu iskrenu laudu. Možda od ravnateljice baleta Irene Pasarić koja je s Leom Mujićem uistinu uspješno otvorila svečanu 150-u sezonu zagrebačkog HNK istovremeno najavljujući još dvije jake, autorske večeri i kao neku novu stranicu zagrebačkog suvremenog baleta; baleta 21. stoljeća. Ili od besprijekornih plesačica i plesača koji se daju pokretu izvlačeći začudne impulse iz osobnih dubina; otvarajući svoje – premrežavaju kazališne prostore u vrtoglavom zanosu bivanja. Svuda prisutni, neočekivano izranjaju iz mraka bočnih loža, poput živih reljefa odvajaju se od ukrasnih štukatura, upisuju se u slike svečanih zastora, mijenjaju svjetove…

    Ili ipak od autora, Lea Mujića, te Thomasa Mike (likovnost) i Anite Andreis (glazba) koji su nesumnjivo ostvarili impresivno djelo poetskog plesnog teatra? Novo u autorskoj preoblici i viziji, sjajno u začudnoj paleti pokreta nove izvođačke baletne tehnike, one žive, podatne, obogaćene suvremenim plesnim rječnikom, koja počiva na pomaku, ispadu, lomu, impulsu i beskrajnoj skali eforta. To je nesumnjivo suvremeni balet, onaj izišao iz tjelesnog pisma Kyliána, Forsytha, Duata, Naharina…
    Dan Rus, Edina Pličanić, Pavla Mikolavčić, Ksenija Krutova, Ovidiu Muscalu; Balet HNK u Zagrebu, Tišina mog šuma, kor. i red. Leo Mujić, foto: © Saša Novković
    Puno je toga klasičnog, tradicionalnog upleteno u tijek i strukturu predstave: stihovi Dobriše Cesarića, glazba Mozarta, Vitalija, Debussyja, Schuberta, svečani kazališni zastori koje su naslikali Vjekoslav Karas, Vlaho Bukovac, Krsto Hegedušić i Ivan Lacković Croata. Zapravo su vrlo hrabro, na početku se činilo i pomalo zbunjujuće, netko će reći preuzetno, Mujić i Mika zagrabili u hrvatsko nacionalno mitsko, a onda to preveli/proveli kroz arhetipsko u opću svečanost i kao neku ljudski skromnu zahvalnost spram umjetnosti – koja daruje smisao i rijedak okus vječnosti.

    Hrvatski preporod uokviruje Mujićevu priču, taj romantični simbol buđenja nacionalne svijesti ali i (uvijek aktualni) poziv na kulturni preporod koji su nam kao zalog, zavjet, povjereno dobro ostavili na čuvanje. To nije poziv u muzej starina nego na otkrivanje tajanstvenih dubina umjetničke tajne, na ljepotu života. Slika Djed, unuk i vila izgleda poput velike lepeze, poziva na Slavjanski bal. S druge strane, tematski ona je simbol važnosti prenošenja priča, znanja, iskustva – civilizacijskog kontinuiteta. Ali u pokretu na sceni nema nikakve patetike ili pojedinačne svijesti o vlastitoj veličini. Spram povijesnog zastora ljudi su vječna djeca, mali i zaigrani, brbljavi, nestašni, izgubljeni, užurbani, svadljivi… Možda je najočitija u tom likovno asocijativnom smislu veza između jake ritmične muške scene, koja od momačkog nadmetanja raste u borbenosti i sukobu, i Hegedušićeve slike A.D. 1573. koja, na kratko spuštena ispred plesača, ježi simbolikom. (Uz Cesarića: I krik moj luta, luta, luta). Nasuprot nje Lackovićeva Četiri godišnja doba podcrtavaju kreativni ženski princip. I tu je prava tema predstave.
    Mihaela Devald, Milka Hribar Bartolović i ansambl; Balet HNK u Zagrebu, Tišina mog šuma, kor. i red. Leo Mujić, foto: © Novković
    Tišina mog šuma je vrlo složena predstava i mogla bi se značenjski razlagati na više načina, ali u meni se spojila s djelom znanstvenice, jungovske psihoanalitičarke, pjesnikinje i pripovjedačice Clarisse Pinkole Estés koja se bavi ugroženim svijetom divljine = prirodnosti ženske psihe. Jer, žene grade domovinu, „svaka sa svojom parcelom zemlje izvučenom iz noćnog sna i dnevnog posla“. I onda „rasprostiru tu zemlju u sve većim krugovima“. Intuicija je blago ženske psihe, primarna instinktivna moć i srž njezine vitalnosti. Ona je utjelovljena u bajkama i mitovima cijelog svijeta – kao Ona koja zna, baba Jaga, Divlja žena, mudra starica, vučica, učiteljica, čuvarica kreativne vatre, majka svijeta, obnova, utjeha, božica život/smrt/život.

    Milka Hribar Bartolović, Ksenija Krutova, Mihaela Devald; Balet HNK u Zagrebu, Tišina mog šuma, kor. i red. Leo Mujić, foto: © Saša NovkovićU tom smislu Mujić, kao pripovjedač uvodi (za jedan) tri osnovna ženska lika: dvije crne, bezvremene, hirovite, ozbiljne ili luckaste žene u izražajnoj, silno zanimljivoj izvedbi Mihaele Devald i Milke Hribar Bartolović vode priču, odnosno prate, savjetuju mladu ženu – Kseniju Krutovu (onu koja će se pojaviti u jednom trenutku prekrasna, u plavom) kroz životne cikluse odrastanja i spoznaje. A Krutova jest prekrasna mlada žena, prirodna i suvremena – plesačica, toliko prisutna i živa tijela, osjetljiva na vanjske vibracije, i bogata u iznalaženju i iznašanju osobnih nijansi pokreta. Negdje blizu, između, su još Edina Pličanić i Pavla Mikolavčić, utjelovljene jake zrele žene, život ispunjen bojom.

    Boje su zapravo još jedna razina predstave koja plijeni i dubi značenja scena. Prema arhetipskoj simbolici iz bajki, crna je boja blata, plodne temeljne tvari u koju siju ideje. („Crna je obećanje da ćete uskoro znati nešto što prije niste znali.“) Dok je bijelo boja čistog, netaknutog, onog što još nije ispisano. („Bijelo je obećanje da postoji dovoljno hrane da stvari počnu ispočetka.“) U tom smislu ima jedna prekrasna slika, čudna dijagonala amorfnih tijela, odnosno pokretnih haljina bogatog, slojevitog tila. Ili cijela jedna scena pod nježnim pahuljama koje lagano padaju i padaju na sav onaj vrtlog života koji dolje vrije u divnim bojama i oblicima tijela (i kostima) da bi s vremenom posivjelo, ujednačilo se (ispod bezoblične maske).

    Tišina mog šuma je predstava posvećena Ženi, kao čuvarici ognjišta, zemlje, kulture. I stoga su plesačice u prvom planu, dok muški dio ansambla djeluje brzo, precizno i – samozatajno. Plesači su gotovo uvijek u crnom, Pomagači, partneri, suputnici. Na početku čak podsjećaju na lutkare u tehnici manekina (kad troje radi s lutkom u ljudskoj veličini), animatore koji se igraju sa živim lutkama. Ali kasnije se izmjenjuju u raznim oblicima plesnih podrški poput onog prekrasnog produljenog leta kroz prostor kad po dvojica protrče prostorom pridržavajući plesačicu u skoku.
    Dan Rus, Edina Pličanić, Ksenija Krutova, Pavla Mikolavčić, Ovodiu Muscalu; Balet HNK u Zagrebu, Tišina mog šuma, kor. i red. Leo Mujić, foto: © Novković
    Završila bih s Clarissom Pinkole Estés, zahvalna za pomoć koju mi je pružila u traženju ključa za pristup i analizu Mujićeva baleta. Posvećeno je cijelom Baletu. „Neki kažu da duša prosvjetljuje tijelo. No, zamislimo za trenutak da tijelo prosvjetljuje dušu, da joj pomaže u prilagođavanju svjetovnome životu, da procesira, prevodi, pruža čistu stranicu, tintu i pero kojima duša može ispisivati naš život? Zamislimo, kao u bajkama o onima koji mijenjaju oblik, da je tijelo Bog za sebe, učitelj, mentor, dokazani vodič? Što onda?“

    © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 21. studenoga 2010.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji