Misli o nevidljivosti

Uz projekt Pola stoljeća sam nevidljiv Studija za suvremeni ples

  • Nevidjivi
    Akcija Studija za suvremeni ples nazvana Pola stoljeća sam nevidljiv nastavlja se i dalje, nakon što je u rujnu 2010., kao uvod u Studijevo obilježavanje 50. obljetnice, izvedena predstava Povijest gledanja popraćena istoimenom izložbom. Svim elementima te akcije cilj je na svoj način ukazati na današnji pa i dugogodišnji položaj tog najstarijeg hrvatskog ansambla suvremenog plesa, položaj koji više ili manje dijeli sa svim ostalim akterima plesne scene, a on se uglavnom svodi na nedostatna financijska sredstva potrebna za profesionalan rad.

    Nedavne aktivnosti realizirane u okviru Velesajma kulture Studentskog centra u Zagrebu od 20. do 23. siječnja, uključivale su projekciju filma Danka Stjepanovića o međunarodnom projektu Spider (Pauk) u kojem Studio sudjeluje, zatim performans Studijeva podmlatka te, kao najzanimljiviji dio, performans-predavanje Studijevih dvije prijašnje i sadašnje umjetničke voditeljice, Tihane Škrinjarić, Zage Živković i Bosiljke Vujović-Mažuran. Riječ je o njihovu intervjuu s dramaturgom Sašom Božićem i članicom Studija Anom Vnučec uz publiku kao svjedoke njihovih plesnih i životnih priča vezanih uz rad sa Studijem.
    Nevidljivi – Bosiljka Vujović-Mažuran, umjetnička direktorica Studija za suvremeni ples
    Priče, osim međunarodnih i domaćih uspjeha i priznanja, razotkrivaju i onaj manje blistav aspekt hrvatskog plesa na koji nećete naići u knjigama i drugim publikacijama, ali koji je stalni suputnik plesnih umjetnika u Hrvatskoj otkad plesna scena ovdje postoji. Nedostupna edukacija, nedostatak prostora za rad, honorari uvijek puno manji od onih koje dobivaju kolege iz dramskog teatra, nedostatak sredstava za profesionalnu produkciju koja se uvijek realizirala zahvaljujući neiscrpnoj (?!) dobroj volji i entuzijazmu, nedostatak stručne evaluacije koja bi vodila do promišljene politike održivosti i razvoja scene i tako dalje… Sve o čemu se godinama govori i piše. Šteta što u ovaj događaj nije, barem putem videa, uključena i osnivačica Studija za suvremeni ples i njegova prva voditeljica Vera Maletić, koja živi i radi u Sjedinjenim Državama, a koja bi zasigurno priči dala još jedan vrijedan pogled i autentičnost.

    Na ovome mjestu nužno je spomenuti kako bi vidljivost plesnih umjetnika možda bila i bolja kada bi se javnost o ovakvim akcijama obavještavala na vrijeme i adekvatnim kanalima, što ovdje nije bio slučaj. Profesionalnost nekog projekta odražava se i kroz njegovu komunikaciju s ciljanom publikom, jer ako toga nema, čemu onda cijela priča? Kada smo kod komunikacije, a nevezano uz ovaj konkretan projekt, za suvremeni ples simptomatični su i vrlo teško čitljivi, ponekad potpuno nerazumljivi tekstovi u programskim ceduljama (i općenit diskurs umjetnika oko svojeg rada) kojima je valjda cilj odgurati od plesa i ono malo zainteresirane publike. Mišljenja sam da nerazumljivost teksta nije problem čitatelja, nego pisca. Ako umjetnik nije u stanju izraziti svoje misli, kako može očekivati veću vidljivost?
    NEvidljivi
    Pola stoljeća sam nevidljiv samo je dio niza akcija kojima plesni umjetnici u posljednje vrijeme pokušavaju skrenuti pažnju na svoj položaj. Neki za to biraju scenski izraz, drugi gerilske akcije i performanse, jer prosvjedi ispred nadležnih institucija već su se odavno pokazali neuspješnima. U međuvremenu, plesne produkcije se množe, neovisno o kvaliteti, toliko da je onima koji ih doista prate nemoguće sve vidjeti. Danas vjerojatno svatko može dobiti mrvice javnih sredstava za svoj plesni projekt, dok je oni koji doista zaslužuju da im se pruži puna podrška imaju svake godine sve manje. Neki odustaju i odlaze u inozemstvo i opet se vraćamo na početak. Nadamo se samo da odustati i otići neće oni najkvalitetniji, koji plesnoj sceni u Hrvatskoj još mogu nešto dati.

    © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.hr, 1. veljače 2011.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji