Dva spora komada

Koautorska inicijativa OOUR, Zagreb: IWALY, kor. Selma Banich; Linija kontakta, kor. Ivana Rončević (u suradnji sa Zagrebačkim plesnim centrom)

  • Koautorska inicijativa OOUR, Zagreb: IWALY, kor. Selma Banich
    Što se događa kada se pokret uspori do maksimuma, do one granice kada ga je uopće moguće percipirati promatrajući iz gledališta izvođača na sceni? Čini se kako je to bila polazna točka na temelju koje su autorice Selma Banich i Ivana Rončević krenule u svoja nova istraživanja, javnosti predstavljena 16. siječnja u Zagrebačkom plesnom centru. Riječ je o dva kratka komada, IWALY te Linija kontakta u produkciji OOUR-a, izvedena jedan za drugim u različitim izvedbenim prostorima.

    IWALY u koreografiji i izvedbi Selme Banich postavljena je na sceni ZPC-a. Banich izvodi niz jednostavnih i krajnje usporenih pokreta sjedeći nasred scene za stolom, frontom okrenuta ravno prema publici. Diže ruke u stranu i gore, položi ih na stol, na bedra, saginje se tijelom prema naprijed i naslanja na stol, i slično, sve što može sjedeći u tom položaju bez podizanja sa stolca. Svjetlo je gotovo radno, bijelo, ali još uvijek scensko, odvajajući prostor izvedbe od gledališta, dok je kostim jednostavan, crn, a zvuka nema ili je potpuno neprimjetan. Vrijeme je usporeno ili zadržano kako bi se naglasila prisutnost, postojanje u trenutku, u sadašnjosti, ono glavno svojstvo plesa. Promatrač postaje svjestan vremena, svake najmanje promjene, svog promatranja, sebe i izvođača i prostora između. Nakon nekog vremena izvođačica ustaje i jednako usporeno prilazi velikoj žutoj kabanici koju navlači na sebe pa sjeda natrag za stol, stavivši kapuljaču i prekrivši lice kosom. Svjetla se lagano stišavaju, a tijelo izvođačice proguta mrak.
    Koautorska inicijativa OOUR, Zagreb: IWALY, kor. Selma Banich
    Neposredno potom u jednome od studija ZPC-a Ivana Rončević u Liniji kontakta tehnički radi posve istu stvar: apsolutni slow-motion još dodatno psihološki potenciran velikim satom na stražnjem zidu. Kreće se među hrpicom balona izmjenjujući uglavnom stajaći i klečeći položaj. Scenska magija, ključna kod Banicheve, ovdje je potpuno poništena radnim karakteristikama prostora i nepostojanjem scenske rasvjete. Dok IWALY gledatelja postupno hipnotizira, da bi ga uvelo u neku drugu dimenziju između horora i duhova, pa možda čak i tematizira izvođačevo apsolutno postojanje i nestajanje u zadanu masku ili objekt, Linija kontakta tek je načinjanje neke moguće linije koju autorica još nije uspjela pronaći.

    © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.hr, 4. veljače 2011.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji