Još malo pa nestale!

WARP2, Prostor +, RIjeka, 28. i 29. siječnja 2011.

  • In Tango, autor Jasmin Vrban, koautorica Nives Soldičić

    Višegodišnje nastojanje nekolicine izvedbenih umjetnika da u Rijeci stvore snažnu jezgru nastavlja se devetu godinu u edukacijskim ciklusima Udruge Prostor + kroz koje se razvio projekt večeri za prezentaciju autorskih radova WARP2 pogon Rijeka. Četiri plesne slike nastale su kroz redovite i intenzivne radionice što su ih vodili: Sanja Josipović i Gordana Svetopetrić – suvremeni ples, Kate Foley – joga, Žak Valenta – tjelesno kazalište, Mila Čuljak i Kate Foley – kompozicija, te gostujući predavači: Oxana Brandiboura, Žiga Čemernik, Zoran Josić i Ivana Kalc.

    U nastojanju da autorima pruže uvjete za kontinuiran rad i afirmaciju Prostor + organizirao je, tijekom dvije siječanjske večeri, reprize programa premijerno izvedenog 1. lipnja 2010. u okviru riječkog izdanja Tjedna suvremenog plesa. Ovoga puta izvedeni su na maloj, a ne na velikoj sceni Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, u neznatno promijenjenom rasporedu plesnih točaka. A obzirom na to da su svi rezultat razvojnih programa, performansi su od lipnja ipak ponešto promijenjeni, ne u sadržaju i smislu, nego u izvedbama.

    Vrlo prigodno i prikladno maloj sceni u prvom prizoru publika se našla u kabaretskoj atmosferi zadanoj svjetlom (oblikovatelj Alan Vukelić), glazbom (Gotan Project, Carlos Lybedinsky, John Powel i Astor Piazzola) i kostimima (autor nije naveden u programu). In Tango je rad u kojem su autor Jasmin Vrban i koautorica Nives Soldičić spojili elemente suvremenog plesa i tanga. Priča je jednostavna: On čita novine, Ona puši, povremeno ispijaju piće dok glazbenici uživo izvode prvi glazbeni broj. Idilična slika u kojoj je zapravo nešto invalidno, sugerira pjevačica odlazeći sa scene naglašeno šepajući.

    Izmjenom plesnih sola i dueta, kvalitete i dinamike pokreta Vrban i Soldičić postižu kontrast finoće i strogosti, agresivnosti i sentimentalnosti. Klasični tango zadao je kvalitetu pokreta, formu plesa i kostime, a sve drugo, posebno Vrbanove solo dionice, interpretacije su očekivanog. Zapravo, ako ste se ikada našli u situaciji da sa strane promatrate neki par koji odsutno troši zajedničko vrijeme za nekim stolom i pitali se – o čemu oni sada razmišljaju, Vrban i Soldičić pokazali su to plesom. U izvedbi je Vrban siguran i superioran, sukladno plesnim pravilima tanga što ih reinterpretira. Soldičić ne odiše istom energijom i emocijom, previše pazi na partnerove pokrete, a u pojedinim dionicama dueta ima i nespretnosti. Na maloj sceni doista nema varanja. U kabareu uživo nastupaju pjevačica Astrid Kuljanić te David Baumgarten i njegov bend. Mentorice su bile Mila Čuljak, Kate Foley i Gordana Svetopetrić. 
    Sens(e)ibility, autori: Lucija Blažević i Vladimir Ježić
    Slijedio je najemotivniji od četiri prizora. Sens(e)ibility potpisuju, autorski i izvođački, Lucija Blažević i Vladimir Ježić pod mentorstvom Kate Foley i Gordane Svetopetrić. U programskom materijalu piše da je, koristeći donaciju dijelova ready made koreografije Kate Foley, autorski dvojac istraživao utjecaj razuma i emocija na stvaranje plesnog materijala ili koreografije, zatim utjecaj postojećeg slijeda koreografskog materijala na kreiranje i derivaciju pokreta, te način na koji emocije koncipiraju improvizaciju. U sceni koju likovno oblikuje tek osvjetljenje Alana Vukelića, plesački par odjeven u istovjetna bijela odijela, podjednake visine, kose vezane u rep, na tamnoj pozadini djeluju gotovo eterično. Prvi niz pokreta izvode zamalo precizno sinkronizirano. Promjena glazbenog ritma donijet će olakšanje, oslobađaju se krutosti košulja i kravata, te uz melodiju istočnjačke bajkovitosti nastavljaju ples širokim i mekim pokretima, kao da se igraju lovice. Neprestano se isprepliću tijelima, rukama i nogama, a gotovo nikad se ne dodiruju, dok ne zastanu u trenutku podupirući se međusobno glavama i ramenima. U sličnoj maniri otplesat će s pozornice dok publika u mraku sjedi u tišini očekujući nastavak... Tako uigrani i zaigrani ostavili su nas da se pitamo što je tu zapravo bilo zadano, a što improvizacija.
    Mjesečev vrt, autorice: Maja Dobrila i Tanja Kalčić
    Maja Dobrila i Tanja Kalčić, autorice performansa Mjesečev vrt u popratnom materijalu citiraju pjesmu konceptualnog umjetnika Vita Acconcija RE napisanu 1960-ih. Pišući poeziju Acconci je istraživao odnose prostora praznoga papira i riječi, u konkretnom slučaju dodajući prazne zagrade (na ispisivanje čitatelju, možda). Pjesnikov ovdje i tamo ispisuju autorice u scenskom prostoru što ga određuje tek bijela plahta (neispisan list papira?) obješena u sredini. U dojmljivom početku Tanja Kalčić u tišini sjedi gledajući publiku, kao da čeka dok se svi ne umire, izmjenjujući cijelu paletu emocija gotovo samo izrazima lica. Slijedi istraživanje odnosa u prostoru i istraživanje identiteta u različitim stanjima tijela, pojedinačno ili zajedno, istom koreografijom što ju izvode sinkronizirano ili uz odmak u vremenu. Uz oblikovanje svjetla što ga potpisuje Alan Vukelić, atmosferu određuju kostimi Ane Ogrizović, te glazba Mihaele Sirotnjak. Autorica glazbe povremeno se pojavljuje na sceni kao Demijurg (kostim i frizura asociraju na grčki Olimp?) koji zvukovima: glazbom na blok flauti, smijehom, utišavanjem i udarcima (udarac sudbine?) određuje tijek događanja. Spomenimo da su mentorice bile Mila Čuljak, Gordana Svetopetrić i Sanja Josipović. 

    malo pa nestale!, autorice: Matea Pasarić i Ana MojzešI na kraju, najduhovitija od četiri plesne priče Još malo pa nestale! Pod mentorstvom Mile Čuljak, autorice Matea Pasarić i Ana Mojzeš bavile su se neprestanom ženskom potrebom za gomilanjem odjeće. S desna na lijevo scenografiju čine ormar, fotelja i zavjesa, te poduži konopac s kojeg visi gomila odjeće. Izlazak izvođačica iz ormara na početku i prizor Matee Pasarić koju je zavjesa progutala, pa čaj ispija tijelo bez glave, izazivaju smijeh publike. Najslađe se smijemo svojim slabostima. Uz zanimljivo korištenje glazbe Girl Talk izvođačice odjeću skidaju s konopa i navlače je na sebe naopačke (rukave na noge, nogavice na ruke…), da bi se doslovce utopile u krpama i izvedbu završile pozirajući kao vješalice dok iz zvučnika odzvanja Who let the dog's out?. Matea Pasarić i inače potpisuje autorstvo kostima i maski za nekoliko predstava i video ostvarenja, pa i kostimografiju za ovaj performans, a zajedno s Anom Mojzeš autorica je i scenografije i, uz Alana Vukelića, oblikovateljica svjetla.

    I za kraj jedna zanimljivost uz doživljaj publike prve od dviju izvedbenih večeri (28. i 29. siječnja). Nakon svake plesne točke nekoliko je ljudi napuštalo dvoranu. Znam da tribine na maloj sceni Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku nisu najudobnije, ali se pitam: nisu li došli vidjeti samo svoje prijatelje i ništa više od toga? U nedostatku mogućnosti školovanja izvedbenih umjetnika u redovnom školskom sustavu u Hrvatskoj, svako je nastojanje u kontinuiranom obrazovanju tih umjetnika hvale vrijedno, pa i sve što se događa u riječkoj Udruzi Prostor +. Šteta što scenskih izvedbi nema više, kako zbog izvođača koji nastupima stječu iskustvo, tako i zbog publike kojoj, očito, nedostaje edukacija.

    © Tatjana Sandalj, KULISA.eu, 1. veljače 2011.

Piše:

Tatjana
Sandalj

kritike i eseji