Senzitivna duša ispod glamurozne glazure

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Alexandre Dumas sin - Carl Davis - Derek Deane, Dama s kamelijama, red. i kor. Derek Deane

  • Edina Pličanić (Marguerite Gautier) i Raphaël Coumes-Marquet (Armand Duval); Balet HNK u Zagrebu: Alexandre Dumas sin – Carl Davis – Derek Deane, Dama s kamelijama, red. i kor. Derek Deane, foto: © Novković

    „Sve je tu, sve, kao, štima, a opet nešto fali“, dojam starog prijatelja podijeljen sa mnom u pauzi predstave, na žalost daje vrlo točnu karakterizaciju Dame s kamelijama Dereka Deanea koja se od 7. veljače opet na sceni zagrebačkog HNK. Kažem – na žalost, jer radi se o značajnom projektu – naručenom baletu na specijalno komponiranu glazbu koji je nacionalnoj kući trebao donijeti osvježenje u vidu suvremene baletne drame na dobro poznatu priču. Iako se već treću godinu zadržava na repertoaru, to ostaje neinspirativan, zanatski korektno odrađen posao koji se u svojoj strukturi i nekim režijskim rješenjima referira na istoimeni klasik Johna Neumeiera no čija je samo blijeda, skraćena i zbrzana sjena.

    Derek Deane voli priče, jasno i razumljivo ispričane, a voli i spektakl – raskošno opremljen show koji će zabljesnuti gledatelja. Ta formula, uz svrsishodno utilitarnu koreografiju i neosporno visoku profesionalnu razinu prezentacije definitivno je efektna u populističkim uspješnicama poput njegovih spektakala na okrugloj sceni londonskog Albert Halla – baletnih predstava za novo vrijeme i novu publiku, nesklone pretjeranoj dubini i mistifikaciji, a željne privlačnih, intenzivnih dojmova. Ako je cilj privući i zadovoljiti publiku koja od baletne predstave ne zahtijeva više od onog možeš se isključiti, na niš' ne misliti i uživati u lijepim kostimima i muzici, formula je (ponovno) uspješno primijenjena i na zagrebačkom baletu. No za one koji su od ovog baleta očekivali suptilno, emocionalno nabijeno i koreografski autentično autorsko tumačenje poznatog literarnog predloška – ova koreografska interpretacija ostala je, frustrirajuće, na razini lijepe slikovnice.
    Edina Pličanić (Marguerite Gautier); Balet HNK u Zagrebu: Alexandre Dumas sin – Carl Davis – Derek Deane, Dama s kamelijama, red. i kor. Derek Deane, foto: © Novković
    Glazbeni pastiche Carla Davisa s gomilom citata na temu romantizam dodatno simplificira koreografski tanko ispričanu priču – je li i taj pokušaj oživljavanja duha vremena nadahnut Neumeierom i njegovim korištenjem Chopina? Osobito je iritantna, i muzički i režijski, scena kazališta u kazalištu i citat iz Giselle: slijedeći originalnu priču prema kojoj se glavni junaci upoznaju na kazališnoj predstavi, autori su smetnuli s uma da se danas taj, toliko puta (zlo)upotrjebljeni, romantični balet u citatu bilo koje vrste pretvara u svoju karikaturu; namjera da se citatom povuče paralela između tragičnih sudbina dviju odbačenih žena, uništen je u zametku već prvim tonovima Adamove partiture. A ako je ironija namjerna, pitanje je što se njome u ovoj, po definiciji, tragičnoj priči željelo postići.

    Mnogi detalji navode na misao da se autor nije mogao jasno odlučiti kakvu predstavu zapravo radi. Neki snažni, upečatljivi trenuci gube svoj naboj u nedosljednom, rekla bih i površnom tretmanu. Sami početak, na primjer, obećava psihološki zanimljiv, originalan i suvremen pristup kroz intrigantnost čiste, minimalistički snažne uvodne scene (scenograf Thomas Mika) s rotirajućom pozornicom i lutkama-manekenima kao nijemim, bezosjećajnim svjedocima drame koja se odvija na bolesničkom krevetu Marguerite Gautier. No dojam se stubokom mijenja čim započne akcija - kada napadno klišeizirana pantomima sobarice i doktora, a kasnije i Margueritine prijateljice Prudence (Nataša Sedmakov), koji kao da su izašli iz nekog starog Orašara, predstavu smješta u neke daleko tradicionalnije i manje zanimljive okvire.
    Edina Pličanić (Marguerite Gautier) i Raphaël Coumes-Marquet (Armand Duval); Balet HNK u Zagrebu: Alexandre Dumas sin – Carl Davis – Derek Deane, Dama s kamelijama, red. i kor. Derek Deane, foto: © Novković
    U takvom ozračju čiji se fokus troši na pantomimski riješene, vrlo doslovne a suštinski nebitne narativne detalje, te na pretenciozne projekcije koje po defaultu skreću pozornost s živih aktera na sceni, solisti u ulogama Marguerite i Armanda nemaju lak zadatak – u tri ključna dueta moraju jezgrovito, a snažno i rječito razviti i okončati centralnu temu tragične ljubavi. Edina Pličanić i Raphaël Coumes-Marquet, gost iz drezdenske Semper Opere, lijepi su, elegantni plesači i njihove profinjene vitke figure idealno oslikavaju glavne junake. Edina Pličanić cijelom svojom pojavom prirodno isijava auru samouvjerene, iskusne žene koja je navikla biti centar pažnje cijelog društva. Tik ispod te glamurozne glazure titra pak senzitivna, nježna, ranjiva i nesigurna duša, kojoj, kako predstava odmiče, tjelesna slabost zbog bolesti pridaje i dodatnu krhkost – na trenutke doista dojmljivo dočaranu. Iz prvih redova uživali smo u privilegiji promatranja finih, u ovom baletu toliko ključnih, transformacija njezina lica, u nijansama minucioznih pokreta, trzaja i gesta, u govoru pogleda; glumački potencijal nastupa Pličanićeve otkriva pomno pripremanu interpretaciju zrele umjetnice: sljedećih nekoliko predstava može samo doprinijeti njezinoj sve većoj pročišćenosti, spontanosti i dubini. Raphaël Coumes-Marquet ostaje glumački nedorečen i njegova interpretacija, barem u prvoj izvedbi u ponedjeljak 7.veljače, zadržava se na razini profesionalno odrađene melodrame. Problem gostujućih solista?

    Edina Pličanić (Marguerite Gautier); Balet HNK u Zagrebu: Alexandre Dumas sin – Carl Davis – Derek Deane, Dama s kamelijama, red. i kor. Derek Deane, foto: © NovkovićPlesački, oboje su bili solidni, točni u okvirima zadanog stilskog idioma, Edina Pličanić velikodušnija i predanija u pokretu. Osobito izražajna je igra dugih linija njezinih lijepih ruku koje u efektnom motivu otvorenih, izloženih podlaktica sugeriraju potpuno davanje, ranjivost i naposlijetku predaju. No s druge strane, koreograf kao da nalazi ekspresivnu panaceu u egzaltiranim gestama ruku, redovito posežućim u raznim varijantama k nebesima, najčešće u ekstatičnom luku unazad izvijenog tijela i zabačene glave. Kao da je to univerzalni vrhunac ekspresivne geste njime se prezentiraju skoro sve gradacije emocionalnog registra - od bunila groznice do ljubavne čežnje, od fizičke strasti do bolne patnje. Osvježenje su stoga u gesti suzdržanije, emocionalno nabijenije scene s Armandovim ocem (okrutno leden Ilir Kerni) i neki trenuci završnog dueta.

    Korektan, dobro uvježban ansambl u scenama balova svrsishodno kontrapunktira centralne duete. U završnici, njegova jednostavna a elokventna prisutnost napominje opet intrigantni početak i onaj utisak da je predstava možda mogla dosljednije ispuniti naša očekivanja.

    © Andreja Jeličić, PLESNASCENA.hr, 11. veljače 2011.

Piše:

Andreja
Jeličić

kritike i eseji