U potrazi za izgubljenim vrijednostima

Gostovanje: M. - Solo za tri uma (Dijalozi s Marcelom Proustom), kor. Miloš Sofrenović (u Zagrebačkom plesnom centru)

  • M. - Solo za tri uma (Dijalozi s Marcelom Proustom), kor. Miloš Sofrenović

    Srpski autor Miloš Sofrenović drugi je put u godinu dana posjetio Zagreb te ovaj put premijerno izveo predstavu M. - Solo za tri uma (Dijalozi s Marcelom Proustom). Zagrebačkoj publici prvi se put predstavio na Tjednu suvremenog plesa 2010. kada je izveo svoj prvi solo rad, također nadahnut književnicima, Solo za tri vizije – Petera Handkea, Samuela Becketta & Virginie Woolf. Podsjetimo kako je riječ o plesnom umjetniku koji se obrazovao u londonskome Laban Centru te je surađivao s primjerice Pina Bausch Tanztheater Wuppertal i Netherlands Dance Theatre II.

    Osim posezanja za poznatim književnicima i njihovom pisanom ostavštinom, kao prepoznatljiv Sofrenovićev stil sada je već moguće uočiti prije svega specifičan pokret. On je kondenziran, minimalistički, a ispunjen napetostima, pa i kada je riječ o najmanjem detalju izvedenom s jednakom težinom i značajem. Tijelo je strogo kontrolirano, bez releasea, pokret je napet, a njegov tijek vezan. Osim toga, koreografija je procesijska, ritualna, s naglaskom na prolaske i prelaske od točke do točke koje su označene pravilno geometrijski raspoređenim rekvizitima (u tome je sličan primjerice Raimundu Hogheu). Koreografski, Sofrenović se ne odmiče od onoga što smo vidjeli u njegovu prethodnom solu, a cjelovito gledano, riječ je o klasičnom plesnom teatru koji ponekad i doslovno ilustrira te se oslanja na tekstualnu i glazbenu podlogu.
    M. - Solo za tri uma (Dijalozi s Marcelom Proustom), kor. Miloš Sofrenović
    Proustovsku potragu za izgubljenim vremenom autor pokušava obnoviti procesom rada, ponirući u osobna sjećanja. Pritom male crne kutije, koje dijele scenu na dva jednaka dijela, funkcioniraju kao spremnici različitih predmeta i okidači za potragu. Svaki od tih predmeta, odijelo, vrč s vodom, cvijeće, lulu, Sofrenović upotrebljava na izvrnut način, kao da ih je zaboravio upotrebljavati, ili njima manipulira u odnosu na tekst koji čini kontinuiranu zvučnu kulisu u izvedbi autorove majke (Sheila Sofrenović). Vlastita sjećanja, osim kroz pokret, autor izriče nizom riječi koje čujemo na početku predstave, a svima im je zajedničko početno slovo m iz naslova, kao još jedna veza autora i njegova nadahnuća. Vrlo velik doprinos predstavi dao je i autor glazbe Jan Vysocky, kreirajući kompoziciju sastavljenu od glazbenih sjećanja.

    Čestim repeticijama ključnih pokreta autor se suočava s njihovom efemernošću, dok sadržajem spomenute tekstualne podloge dotiče neke univerzalne teme poput odnosa tijela i duše, odnosa prema boli i smrti. Predstava, osim što ispituje osobnu memoriju autora – kao komadiće svijesti koji su često iskrivljeni, u kojima su detalji jači od cjelokupne slike postavlja pitanja i o plesu kao mediju koji postoji samo u trenutku izvedbe, a nakon toga samo kao sjećanje, te konačno – i pitanja o kolektivnoj memoriji kao vrijednostima koje ne bi trebale biti zaboravljene. Miloš Sofrenović kompletan je autor za kojeg ćemo zasigurno još čuti.

    © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.hr, 27. veljače 2011.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji