Otpor prostoti

Gradimir Gojer, …ili savršenstvo, ili promašaj. Baletalije (inventura Sarajevskog baleta 2001-2010), Narodno pozorište Sarajevo, 2010.

  • Gradimir Gojer, …ili savršenstvo, ili promašaj. Baletalije (inventura Sarajevskog baleta 2001-2010), Narodno pozorište Sarajevo, 2010.Umjetnost, pa onda i plesna, baletna umjetnost poslanje je i – odgovornost. Knjiga baletalija Gradimir Gojera …ili savršenstvo, ili promašaj manifest je grupe „baletnih zavjerenika“, ljudi koji vjeruju u moć ljepote, sklad i poeziju tijela, u balet i ples kao kazališnu umjetnost. Ne pristaju na predaju jer u rukama imaju dokaze o deset godina intenzivnog rada, podizanja baleta iz pepela, koje predočuju u (za današnja vremena ) prkosno lijepom i skupom izdanju. Kako to inače riješiti s plesom – „najprolaznijom od svih umjetnosti“? Riječ je o jedinom Baletu, baletnoj oazi u Bosni i Hercegovini, što dodatno obavezuje njegove čuvare! (Usput, balet je to osnovan 1950, i u čiju su se povijest upisali mnogi hrvatski umjetnici: kao Franjo Horvat, Dragutin Boldin, Hrvoje Ježić, Antun Marinić i drugi, te koji službeno započinje svoju povijest Papandpulovom Žetvom, koju je postavila Nina Kirsanova a plesali su Franjo Horvat i Helena Uhlik-Horvat, koji su tada bili jedini solisti uz Jitku Ivelju.)

    Knjiga donosi lijep izbor odabranih fotografija iz predstava i plakate koji dokumentiraju repertoarnu politiku i rezultate, vjerujem, iznimnih napora Edine Papo kao ravnateljice Baleta i Gojera kao direktora Narodnog pozorišta Sarajevo. S jedne strane očito stalna edukacija, održavanje tradicije i iskušavanje ansambla kroz antologijska djela baletne literature kao Giselle, Labuđe jezero, Silfide, ili pak za pridobivanje publike ona duhovitija, laganija djela kao Vragolasta djevojka ili Coppélia. Tu su dječji baleti – baleti za djecu i s uključenom djecom – polaznicima baletnog studija, jer bez uvlačenja novih generacija u bijelu čaroliju, kao izvođača ili kao publike, nema budućnosti.

    I onda, ono što najviše privlači pozornost: niz autorskih djela, suvremenih baleta u koreografiji Edine Papo. To je ono što Šparemblek zove dugom generacijskog pomaka, i što čini jedan ansambl autentičnim, jedinstvenim. Na žalost, nisam vidjela ni jedan od tih baleta i ne mogu ući u analizu te specifičnosti, u koju vjerujem već na temelju posvećenih tekstova Gradimira Gojera. No, osjeća se izniman duhovni sklad između Gojera i Papo s nesumnjivim akcentom i neskrivenim ponosom vezanim uz balet Đele Jusića Katarina, bosanska kraljica. (Na temelju Gojerova libreta Papo je postavila koreografiju.) Taj se sklad ogleda u trećoj osobi – kao simbolu i utjelovljenju scenske prezentacije autorskih ideja i želja – plesačici Belmi Čečo koja dominira slikovnim materijalima knjige, potkrepljujući Gojerov tekst.

    Dobro vodstvo kao i dobar koreograf nesumnjivo postavlja i diže kriterije prema mogućnostima ansambla. Zna u kojoj je fazi i u kojem trenutku vlastitih mogućnosti, u koji se okvir može smjestiti, dati svoj maksimum. Kako primjećuje autor u jednoj od svojih baletalija: „Zanimljiv je odnos Logunova prema našem ansamblu… niti ga je potcjenjivao niti precjenjivao.“

    Ali vraćam se na početak knjige i naslov, koji je citat Meše Selimovića i koji me od početka grebe! Teza je Meše Selimovića: „Balet je ili savršenstvo ili promašaj.“ Antiteza Tvrtka Kulenovića, također citirana na početku knjige: „Baletska umjetnost je jedan od najrafiniranijih oblika otpora prostoti.“ To je već jedan socijalno i društveno angažirani stav!? I na kraju sjetna sinteza Gradimira Gojera: „Kako malo ljudi na sarajevskim ulicama misli o ovoj čaroliji, koja se balet zove.“

    plakat za balet Labuđe jezero u Narodnom pozorištu SarajevoŠto to znači savršenstvo ili promašaj? Ne opterećuje li nas Veliki Meša Selimović malo previše? I ne podsjeća li nas na onu isključivost koja je svojevremeno činila kritiku crnom ili bijelom? Ma dobro to zvuči, ali što je, gdje i kad savršeno? U kojem kontekstu? Svaki plesač, njegove sekvence i varijacije, tehnika i izražajnost, sve interpretacije, izvedbe, glazbeni predložak, libreto, odnos svih tih elemenata međusobno – balet je veliko i složeno scensko djelo. Priznajmo, rijetko se vidi savršenstvo, ali ja sam za većinu baleta koje sam gledala sigurna da nisu promašaj, uvijek postoji nešto zbog čega je vrijedilo. Da li jedan plesač, jedna varijacija, jedan pas de deux, sadržaj... – postoji razlog za sate rada, cizeliranja pokreta, litre znoja… Edina Papo u svom tekstu – koji je, zajedno s tekstom Minke Kamberović, prvakinje NP Sarajevo, nešto poput predgovora, uvoda Gojerovoj knjizi – lijepo kaže: „Baletni umjetnik zna da ne postoji savršeno … no on stvara umjetnost i teži savršenstvu.“

    I o čemu mi možemo govoriti, koje kriterije postavljamo, mi iz zemalja bivše Jugoslavije, koji poznajemo svjetski kontekst, ali upravo kad smo nešto postavili i dobro krenuli – dođe neki novi rat, i opet sve ispočetka? A oni domaći umjetnici, koji su dostigli europsku razinu s lakoćom prelaze granice i – odu. Dok kod nas od nekud silaze neki novi ljudi koji jednostavno nemaju tih potreba i saznanja… I utoliko je ova knjiga i glas vapijućeg u pustinji – kad smo već kod Gojerovih poslanica – koji pokušava objasniti da čovjek ne živi samo o kruhu, i ujedno dokaz da vjera pomiče brda… Svuda ima tih brda, a u Bosni i Hercegovini čini se, ima ih baš puno za pomicanje.

    I kaže gospodin Gojer radujući se sa svojim Baletom: „Radeći predano s ansamblom Baleta, vjerujući čak i u ono što nitko drugi ni u ovoj kući ni izvan nje nije vjerovao, Edina je Papo uspjela dovesti respektabilna imena svjetskog baletnog teatra… Evidentan napredak! Dosezali smo europsku razinu baletne umjetnosti.“

    Milko Šparemblek, umjetnik koji je prošao najveće baletne pozornice svijeta nedavno je rezimirao ovako: „Svi smo mi zanatlije, koji put smo primijenjena umjetnost a koji put nam se i dogodi umjetnost.“ I za tih nekoliko puta kada se dogodi umjetnost – treba biti zahvalan. A toga nema bez vrijednih, samozatajnih, talentiranih ljudi koji traže… I to vrijedi za sva područja umjetnosti, i mi smo svi u stalnom iščekivanju da se poklope nebo i zemlja, ta vertikala koja ispunjava višim smislom. I to vrijedi čekati, tražiti, prolazeći kroz ljudski nesavršene oblike… Nije promašaj ako i nije savršeno!

    Kome ne odgovara ples – umjetnost koja nema problema s jezikom i vjerom, pa ne bi trebala imati ni sa političkim strankama? Umjetnost koja je jednostavno ljudski angažirana u traženju suglasja i harmonije duha i tijela, prevođenja misli, koja u prvom redu traži doživljaj, osjećaj, empatiju… I kada gospodin Gojer kaže da europske države nema bez baleta, kao ni bez opere i filharmonije, ja ću, uz punu podršku njegovim stavovima, podsjetiti na jednu staru kinesku poslovicu koja kaže: Kralja možemo procijeniti prema stanju plesa za vrijeme njegove vladavine.

    © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 27. veljače 2011.

    (dio izlaganja održanog povodom predstavljanja knjige u HNK u Zagrebu, 16. veljače 2011.)

Piše:

Maja
Đurinović