Harmonična polifonija pokreta

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: George Balanchine – Hans van Manen – Derek Deane, Večer tri baleta

  • HNK u Zagrebu: George Balanchine – Hans van Manen – Derek Deane, Večer tri baleta, Concerto barocco, kor. George Balanchine, foto: © Saša Novković

    U petak 4. ožujka premijerno je izvedena Večer tri baleta. Naslov koji svojom formalnošću i odmakom ne govori puno, zapravo najavljuje tri autorske osobnosti, tri različita stilska kompleksa unutar istog baletnog žanra. Zajednička tema ove lijepe Večeri je koncept divertismana, dakle nema libreta i (plesne) drame, nego prema poznatom Balanchineovom stavu, koreografi su u službi baleta kao čiste, apstraktne, samodostatne umjetnosti plesanja. Oni sljedeći glazbeni predložak, plesačkim tijelima grade žive oblike, organske strukture; fino, beskrajno precizno tkanje iz kojeg zrači užitak sklada. A to i danas zadivljuje.

    Program nije slijedio povijesni tijek nastanka koreografija čiji je raspon: od Petipaa do van Manena 130 godina, iako nesumnjivo postoje poveznice: kao Sankt Peterburg gdje Petipa završava, a Balanchin započinje karijeru, da bi kasnije, svojim baletima postavljanim od Pariza do New Yorka, utjecao i na mladog van Manena.
    HNK u Zagrebu: George Balanchine – Hans van Manen – Derek Deane, Večer tri baleta, Concerto barocco, kor. George Balanchine, foto: © Saša Novković
    Večer je započela, rekla bih, ipak vrhuncem: Concerto barocco Georgea Balanchinea (balet prenijela Francia Russell) na Bachov Koncert u d-molu za dvije violine (Vlatka Peljhan i Mojca Ramušćak Stetencu, uz orkestar HNK pod ravnanjem Diana Tchobanova) briljantna je minijatura, sva u igri, iznenađujuća, svježa u rješenjima prijelaza pokreta i ucrtavanja u prostor, čista u svakom detalju, pozi, scenski tako moćnoj geometriji tijela. Dakako, govoreći o Balanchineovoj koreografiji zapravo pričam o doživljaju prijenosa te koreografije i zagrebačkim plesačima. Pavla Mikolavčić i Yuka Ebihara izvrsne su, svaka u svojoj dionici – mislim da ovdje, u Balachineovoj preciznoj analizi glazbenog predloška i polifoniji pokreta, posve odgovaraju glazbeni termini. Poput dvije violine i one imaju svaka svoju osobnost, nijansu u kvaliteti pokreta ili odnosu spram zajedničkog partnera Rogera Nevesa. A opet sve diše u međusobnoj harmoniji kompozicije i grupe, koja prema standardima Zaklade George Balanchinea jednostavno – mora biti besprijekorna. Bile su to: Marija Brešćanović, Sabrina Feichter, Natalia Horsnell, Melitine Marie, Miruna Miciu, Dunja Novković, Lucija Radić i Simona Unterajter.
    Silviu Tanase, Saule Ashimova, Edgar Castillo, Ksenija Krutova; HNK u Zagrebu: George Balanchine – Hans van Manen – Derek Deane, Večer tri baleta, Pet tanga, kor. Hans van Manen, foto: © Saša Novković
    Drugi izvedeni balet je Pet tanga Hansa van Manena na glazbu Ástora Piazzolle. Iako je koreografiju prenijela Mea Venema, znameniti koreograf je došao na završni glanc i, kako sam kaže, više redateljski pogled i – prvi put se naklonio na zagrebačkoj sceni! Tango je u ovom slučaju glazbeni predložak, ritam i forma, koji u kombinaciji s čistoćom baletne tehnike postaje nova kvaliteta. Nije to tužna misao koja se pleše niti ekspresija strasti. Van Manen tangom piše ornamentiku scene (što podcrtava kostim i scena Jeana-Paula Vrooma) koristeći tipične pozicije i stavove, nagibe glave i tijela, prepoznatljivu isprepletenost nogu partnera… Iako je osnovni, stilizirani oblik, ples u paru, i koreografiju izvodi uz solistički još šest parova, središnji, treći tango je bio solo Georgea Stanciua i on je svom energijom i atraktivnom plesačkom moći iskoristio tu iznimnu priliku. Inače, njegova partnerica u duetima i solistica je bila Edina Pličanić, kao i obično precizna u tehnici izvedbe i dojmljiva i snažna u izrazu, ne iskačući pritom iz dozvoljenog koreografskog obrasca.
    HNK u Zagrebu: George Balanchine – Hans van Manen – Derek Deane, Večer tri baleta, Paquita, kor. Derek Deane, foto: © Saša Novković
    U odnosu na prva dva baleta, čiste prostornosti, tek s obojenom plohom pozadine, treći, Paquita u koreografiji Dereka Deanea prema Mariusu Petipau je u svakom slučaju povratak u prošlost. Otvorena je kraljevska, sjajna, pozlaćena bombonjera, onako kako već Deane voli i kako ga mi već jako dobro poznajemo. (Za razliku od gladi za antologijskim djelima modernog baleta…) No, isto tako sam sigurna da jedan dio publike čeka baš takve balerine s raskošnim tanjurićima oko struka, i pas de deux sa virtuoznim varijacijama, visokim skokovima lakog doskoka, i naravno – što većim brojem fouettesa. Od prvotnog baleta Paquita Deldeveza i Maziliera odavno je ostao samo naslov, a zapravo je riječ o klasičnom divertismanu za solo par, solo varijacije i (ženski) ansambl na kolaž baletne glazbe. Izvedba je bila čista i korektna, bez nekih iznimno dostignutih visina. Yuka Ebihara i Dmitrij Timofejev su tijekom izvedbe postajali sve sigurniji; solistice Natalia Horsnell, Rieka Suzuki, Pavla Mikolavčić i Miruna Miciu nametnula su se svaka nekom svojom osobitošću, Suzuki lakoćom, Horsnell mekoćom, Mikolavčić vedrinom, a Miciu živom svježinom. Ansambl je bio sigurno uporište i živa, otmjena slika u preciznoj mijeni strogo kontroliranih pokreta i koraka. Na kraju radije ne kvarimo dojam primjedbama o glasnim i disonatnim limenim puhačima iz orkestralne rupe

    © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 7. ožujka 2011.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji