Pušenje ubija!

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Marjan Nećak – Staša Zurovac, Diskretni šarm buržoazije (prema motivima istoimenog filma Luisa Buñuela), red. i kor. Staša Zurovac

  • Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Marjan Nećak – Staša Zurovac, Diskretni šarm buržoazije (prema motivima istoimenog filma Luisa Buñuela), red. i kor. Staša Zurovac

    Prije svega bih, uvijek i ponovno, željela naglasiti iznimnu važnost i hrabrost domaćih praizvedbi. Izazov novog, generacijskog autorskog viđenja, drugih tema i predložaka ne obećava lak uspjeh, ali poziva na akciju i osobnu interpretaciju doživljenog. Dapače, ovo pišem pod dojmom tri dame koje su u subotu, 12. ožujka 2011. na praizvedbi, sjedile iza mene i u početku vrlo neugodno na glas komentirale: „Balet???“ Ne znam jesu li zašutjele intuitivno osjetivši (pretpostavljam da racionalno to ipak nikada ne bi prihvatile) svoj odraz na sceni (ili obrnuto?), tek kasnije ih više nisam čula. Ili su se sjetile diskretne prijetnje koje smo dobili na papiru pri ulasku? Naime, nakon popisa radnji za koje smo zamoljeni da ne činimo tijekom predstave (riječ je o duhovitoj pjesmi unutar koje je rimom spretno zamaskirana informacija ne dolaze kasno / prate nas / jasno?) slijedi samo znakovito: u protivnom…

    No vratimo se događanju na sceni. Što je riječki Diskretni šarm buržoazije? Između ostalog projekt baleta, drame i opere, veliki broj jednako posvećenih izvođača, pa ih ne bih izdvajala. U tradiciji starih kazališnih cedulja moglo bi pisati: „baletna pantomima s pjevanjem i pucanjem“; danas će netko reći koreodrama drugi plesna drama s pjevanjem, treći muzički ili plesni teatar… Dakako da suvremena umjetnost, izbjegavajući poznate forme, stalno traži prostor između pa je suvišan i krivi trud istog časa djelo svrstati u neku kategoriju koja implicira određene formalne zadatosti.
    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Marjan Nećak – Staša Zurovac, Diskretni šarm buržoazije (prema motivima istoimenog filma Luisa Buñuela), red. i kor. Staša Zurovac
    Glazba Marjana Nećaka (izvodi je orkestar Opere pod ravnanjem Igora Vlajnića) odlična je, daje atmosferu, vodi priču, pokreće radnju: prema potrebi je ekspresivna, duhovita, dramatična, lirska, u dubokoj sprezi s pokretom odnosno stanjem i slikom na sceni. Tijekom izvedbe iskristalizira se kao lajtmotiv – zaigran, ritmičan zvuk zvonca / zvona – ono koje prekida, zove, opominje… Tek, meni osobno segment pjevanja bio je suvišna dekoracija, odnosno djelovao je kao groteskno naglašeno smještanje radnje u (Buñuelovu) Francusku.

    Staša Zurovac, koreograf i redatelj, sve je više ovo drugo jer kao da trenutno nema potrebe za istraživanjem pokreta u smislu kvalitete i plesačke energije – po kojoj je bio poznat. No zato se vratio groteski, tjelesnom izobličenju (nemoralnih) ljudskih bića = društva, iza kojeg stoje poroci poput pohlepe i kukavičluka. Zurovac slaže, predočuje žive slike, evocira scene iz znamenita filma, ali budući da je u drugom mediju, nema moć reza, lakoću filmskog pretapanja i kombinacije jave i sna kojom Buñuel beskrajno šarmantno i duhovito prolazi svjetovima ostajući istovremeno vrlo realan, ciničan i – diskretan. U prekrasnoj prirodi, svjetlu, divnim interijerima Buñuel nas uvodi ne samo u kuće društveno političke kreme, nego i u vrlo osobne sklonosti i intrige i dobro sakrivene noćne more i tako polako rekonstruirajući priču i dubine tog nemoralnog gliba pred nama oblikuje potpuno suprotno naličje.
    Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Marjan Nećak – Staša Zurovac, Diskretni šarm buržoazije (prema motivima istoimenog filma Luisa Buñuela), red. i kor. Staša Zurovac
    Zato je Zurovac mnogo bliži filmskoj poetici Tima Burtona. Dominira tama i unutar crnog okvira, ni iz čega izvučena, dogodi se slika: stol i groteskna večera, pretjeranost usporene geste kojom se grabe špageti (poput burtonovskih crva) i guraju u širom razjapljena usta, ili dame u kavani u kojoj više nema ni čaja ni kave – ali je u vazi živo cvijeće, ili čarobni ormar iz edipovske Narednikove priče iz kojeg izlazi mrtva majka… Zapravo ovdje se izmjenjuju samo noćne more, u kojima prepoznajemo izobličenost stvarnog, nema one druge strane kojom bi se prizemljila priča ili potrebe za objašnjavanjem. Zurovac mora računati i na publiku koja nije gledala Buñuelov film, dakle zašto onaj muškarac, jedan od trojice koja otvaraju kofer s kokainom i drugi s gotovinom, uzima pušku kad vidi djevojku koja se iz gerilke preobrazila u ljepoticu sa psom? Zašto svećenik ubija čovjeka na samrti (inače sjajna scena kad veliki bijeli jastuk pri dizanju ostaje na leđima kao krila)? I tome slično… Ili to danas više nitko ne pita? Uzme se pištolj ili puška i puca; ormari među rubljem kriju mrtvace… Duhovi se kreću među živima, ili su živi poput duhova? Nema smisla objašnjavati jer nitko ne sluša? Porazni podaci danas su svuda prisutni, o svemu se može pričati, ali – možemo li te stupnjeve prijevara više pojmiti? Ili je ipak najvažnije da se iskorijene pušači? (Za njihovo dobro.)

    Dogodi se tek jedan iskorak u stvarnost, onako usput uz zalijevanje šampanjcem čujemo rečenicu na hrvatskom (pjeva se na francuskom) o kontejneru sa smrznutim penzionerima, ali to na sceni na nailazi na odjek...

    Autorska se pak ekipa (uz Nećaka i Zurovca, Olja Jovanović Zurovac, Žorž Draušnik, Katarina Radošević Galić, Deni Šesnić i Marin Lukanović) upisala u antologijsku filmsku scenu žurnog hoda po cesti ispod oblaka prema negdje… 

    © Maja Đurinović, KULISA.eu, 16. ožujka 2011.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji