Oda čistom plesu i sjajan programski potez

Esej (u povodu druge podjele): Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: George Balanchine – Hans van Manen – Derek Deane, Večer tri baleta

  • Rieka Suzuki, Yuka Ebihara; HNK u Zagrebu: George Balanchine – Hans van Manen – Derek Deane, Večer tri baleta, Concerto barocco, kor. George Balanchine, foto: © Novković

    Uz izvrsno raspoloženu publiku koja je na zadnjoj izvedbi Večeri tri baleta ove sezone reagirala sa zaraznim uzbuđenjem i entuzijazmom, možemo sa zadovoljstvom zaključiti da je njome učinjen sjajan programski potez. Gledateljima su prvi put na našoj sceni predstavljena djela koja se s pravom ubrajaju u klasike baletnog repertoara i koja redovito nalaze svoje mjesto u programima svjetskih baletnih trupa i ansambala. Balanchine (Concerto barocco), Van Manen (Pet tanga) i esencija Petipaova baletnog klasicizma (Grand pas classique iz Paquite) pokazali su koliko bogat i uzbudljiv može biti akademski ples u svojoj najčišćoj formi, oslobođen priče, drame i strasti, osim onih koje izviru iz samog pokreta i njegova suodnosa s glazbom.

    Moglo bi se reći da, kako za publiku, tako i za ansambl, ta baletna večer u našem kontekstu ima prije svega edukativnu snagu izvrsne pokazne lekcije iz povijesti baleta. Za ansambl i soliste ta je lekcija izuzetno zahtjevna: strogost klasične forme razotkrivene u briljantnoj jasnoći tehničke perfekcije i stilske elokvencije ne podnosi improvizaciju, približnost i netočnost bilo koje vrste. Za svakog pojedinog plesača i ansambl kao cjelinu to je test strogog reda, rada i discipline i taj se test ili prolazi i putem natjera sve sudionike na sljedeću, višu plesačku razinu, ili se klone pred zahtjevnošću i posustane.
    Mirna Sporiš, George Stanciu; HNK u Zagrebu: George Balanchine – Hans van Manen – Derek Deane, Večer tri baleta, Pet tanga, kor. Hans van Manen, foto: © Novković
    No prije nego promotrimo kako je program zaživio kroz naš ansambl i njegove dvije postave, zaustavimo se malo na tome kako i koliko je on publici predstavljen u svom kontekstu i povijesnom značenju. Jer, kao što su danas svaka dobra izložba ili muzejski postav nezamislivi (ili naprosto loše koncipirani) bez detaljnih pismenih ili audio komentara koji izložene umjetnine stavljaju u povijesni, umjetnički i širi društveni kontekst te daju smjernice za gledanje, doživljavanje i razumijevanje djela (jer djela sama za sebe za neupućenog gledatelja često ostaju napola nijema), tako je logično očekivati da se kroz programsku knjižicu i/ili kazališnu internetsku stranicu zainteresiranim gledateljima baleta osigura slično vodstvo kroz prikazani program.

    Tim više je to značajno u plesu i baletu koji je uz svoju efemernost u nas još i sramotno marginaliziran, zapostavljen u obrazovanju, akademskom diskursu, izdavaštvu, medijima, i kulturnom životu uopće. Manjak informiranih i inteligentnih tekstova, diskusija i programa gura samu plesnu/baletnu umjetnost još dublje u neki limb preživljavanja, na rub rubova, gdje se zadržava gubeći postepeno svaki širi smisao, aktualnost i relevantnost, oslanjajući se na podgrijavanje one vrste recepcije koja za mnoge, na žalost, ostaje na nivou kako su slatke (balerine, naravno) i kako su lijepi kostimi. Uključivanjem opširnijih eseja (naručenih ili prevedenih) u programsku knjižicu, kao što je običaj kod boljih svjetskih ansambala za koje redovito pišu eminentni kritičari i teoretičari, svi kreatori izvedbe, ali i plesna umjetnost u cjelini, dobivaju na težini – za gledatelja i za širi kulturni krug. Ne samo da se razotkrivaju mnogi, oku nestručnjaka skriveni detalji, nego se balet potvrđuje kao tema vrijedna ozbiljnog razmatranja. Stoga sa žaljenjem možemo konstatirati da su oskudne informacije HNK-ove knjižice koje se ograničavaju na biografske crtice pune naslova i godina (dostupne na internetu pa zato valjda i bez autorskog potpisa) propustile iskoristiti priliku u kojoj bi povijesni niz Petipa – Balanchine – Van Manen dobio svoj puni umjetnički i kulturološki smisao.
    Pavla Mikolavčić, Azamat Nabiullin, ansambl Baleta; HNK u Zagrebu: George Balanchine – Hans van Manen – Derek Deane, Večer tri baleta, Paquita, kor. Derek Deane, foto: © Novković
    Gledala sam dvije izvedbe i dvije postave Večeri tri baleta: utorak 15. ožujka i četvrtak 24. ožujka. Na prvoj, publika je bila daleko hladnija, možda nesigurnija i zbunjenija onim što je gledala; u svakom slučaju između nje i izvođača nije bilo onog čarobnog strujanja koje predstavu iz trena u tren diže na neku višu razinu, i koje je drugu predstavu učinilo pravim slavljem. No krenimo od početka.

    Večer otvara najzahtjevniji od tri baleta. Concerto barocco Georgea Balanchinea na Koncert za dvije violine Johanna Sebastiana Bacha jedan je od dragulja baletne baštine dvadesetog stoljeća, remek-djelo kojim je mladi majstor, možda najjasnije i najsažetije nakon Serenade (1937, Petar Iljič Čajkovski), na počecima svoje američke karijere, definirao što smatra predmetom i temom svoga rada. Za njega, to je bio čisti akademski ples čijim je jezikom razotkrivao strukturu i duh, bogatstvo sadržaja i doživljaja glazbe koja ga je nadahnula. Balanchine je sam sebe volio nazivati majstorom obrtnikom, uspoređivao se s cvjećarom i kuharom (obožavao je kuhati i često je to činio za svoje prijatelje) odbijajući mistifikacije povezane s titulom umjetnika-koreografa i naglašavajući da on naprosto vješto slaže dobre sastojke u neku novu cjelinu.
    Edgar Castillo, Rieka Suzuki; HNK u Zagrebu: George Balanchine – Hans van Manen – Derek Deane, Večer tri baleta, Concerto barocco, kor. George Balanchine, foto: © Novković
    Leksik klasičnog plesa – baletni leksik koji su u svoj njegovoj kompleksnosti i preciznoj jasnoći u devetnaestom stoljeću u Sankt Peterburgu formulirali Marius Petipa i suradnici, za Balanchinea je predstavljao neiscrpni izvor sastojaka kojima je, uvijek otvoren i zainteresiran za život oko sebe, dodavao začine i pripremao ih u skladu s afinitetima i energijom svoga vremena. Esencijalna apstraktnost klasičnog plesa u Balanchineovim djelima iskočila je pred gledatelja u svoj svojoj dijamantno oštroj jasnoći, ogoljena do srži njegovim odbacivanjem priče, drame, pantomimskog emocionalnog patosa ali i raskošnih kulisa i kostima. Tako je, konkretno Concerto barocco, prošao put od dekorativnih baletnih suknjica preko crnih trikoa do današnje, završne verzije odjeće za vježbu – bijelih dresova za svih deset plesačica i bijele majice s crnim trikoom za plesača, na fonu prozračne svijetloplave pozadine.

    Apstraktnost klasičnog plesnog pokreta otvara ga, naoko paradoksalno, za puno kompleksniju izražajnost, razbija zadane okvire interpretacije i izaziva gledatelja na novu, pažljiviju, rekla bih i maštovitiju recepciju viđenog. „Podudarnost oka i uha“  (posudimo lijepu frazu američkog kritičara Edwina Denbyja čiji bi antologijski osvrt na Concerto barocco iz 1945. svakako bio vrijedan prevođenja) u Balanchineovoj koreografiji fascinantna je i ide ruku pod ruku s idejom žive, bogate, u svojoj biti apstraktne no univerzalne forme klasične glazbe i plesa. O Balanchineu kao koreografu apstraktnih baleta, formalistu i modernistu, napisane su brojne studije i knjige. No najdirljiviji su ipak začuđujuće jasni i živi opisi perceptivnih kritičara poput Denbyja. U nekoliko rečenica on je u stanju sažeti bit učinka Balanchineova baleta i ne mogu odoljeti da ovdje ne citiram detalj njegova već spomenutog osvrta:
    Yuka Ebihara, Dmitrij Timofejev; HNK u Zagrebu: George Balanchine – Hans van Manen – Derek Deane, Večer tri baleta, Concerto barocco, kor. George Balanchine, foto: © Novković
    „… finalna figura adagia prije code, kada se balerina u rukama partnera obrušava niz scenu u dva ili tri skoka koja uranjaju i uzdižu se na trenutak u ispruženoj, širokoj drugoj [poziciji] – poput posljednjeg odjeka zamirućeg povika – stvara još jednu sliku koja živo odgovara težini muzičkog trenutka. Ali te emocionalne figure strogo su formalne kao plesne tvorevine. U svojoj izvedbi one ne zahtijevaju mimu kako bi ih se učinilo izražajnima, baš kao što dionice violine ne traže posebnu srcedrapateljnost. A ta skromnost scenske prisutnosti kombinirana s tako jakim i samosvjesnim elementima pruža osjećaj lirske uznositosti.“

    Za plesačice je razotkrivenost i neprijetvornost Balanchineove plesne forme nesmiljena. (I ne kažem slučajno plesačice – za Balanchinea, ples je ženskog roda i premda je kreirao mnoštvo predivnih muških uloga, balerina i njezin ples na špici ostali su njegovim vječnim nadahnućem.) Ništa ne stoji između balerine – vještine i ljepote njezine izvedbe – i publike. U svojoj prividnoj jednostavnosti i kristalnoj čistoći, njegovi plesni oblici izloženi pogledu na goloj sceni, bez spasonosnog vela kostima i pantomime, ne opraštaju izvođačima ništa. Formalno savršenstvo koreografije traži prvenstveno ritmički savršenu i u svakom detalju pokreta apsolutno točnu izvedbu ansambla – a ansambl kod Balanchinea ima izuzetno važnu ulogu, to je praktički – ansambl solista. Za zagrebački ansambl sve gore navedeno bilo je itekakav izazov. Radovala je stoga točnost i precizna uigranost svih osam plesačica kroz koju je zaživjela prepoznatljiva oštrina linija i prozračna koherentnost strukture. Nije se gubila ni u pretapanjima formacija ni u ritmički kompleksnim izmjenama ruku, a održala se i kroz obje izvedbe – u zadnjoj je ansambl djelovao jednako točno, a potican publikom, življe i uvjerenije.
    Yuka Ebihara, Rieka Suzuki; HNK u Zagrebu: George Balanchine – Hans van Manen – Derek Deane, Večer tri baleta, Concerto barocco, kor. George Balanchine, foto: © Novković
    No, osim precizne izvedbe njegova koreografija traži figurom i tehnikom jednako savršene plesače. Sintagma Balanchineove balerine podrazumijeva izuzetno vitke, dugonoge plesačice velike snage, okretnosti i brzine. Tehnika koju je sam razvio podučavajući ansambl New York City Balleta razvija jaka i gipka stopala koja plesačicu kao opruge izbacuju na špicu i u beskrajno dinamične poze, često preko ruba održive ravnoteže. Ta stopala i elastični mišići listova i bedara izvor su eksplozivnih prodora u prostor iz čvrstog, kontroliranog centra. Oni nezaustavljivom energijom i lakoćom pulsiraju ritamsku vitalnost partiture – okosnicu balanchineovskog baleta.

    Kod zagrebačkog je ansambla očit nedostatak te karakteristične vrhunske tehnike: stopala, noge i famozni plesačev centar (smješten u predjelu zdjelice) preslabi su, pretromi i preteški, a nakon dvadesetak minuta neprekidne prisutnosti na sceni vidi se da nedostaje i tjelesne kondicije. Za naše plesačice taj je zadatak bio težak rad, i to se vidjelo. Možemo se samo nadati da će veliki izazov koji je zagrebački balet izvedbom ove koreografije prihvatio direkcija shvatiti kao priliku da sustavnim metodama podigne opću tjelesnu spremnost ansambla na višu razinu. I možda vrati na repertoar još koje Balanchineovo remek-djelo. Zagrebačka publika i ansambl to zaslužuju.
    Mirna Sporiš i ansambl Baleta; HNK u Zagrebu: George Balanchine – Hans van Manen – Derek Deane, Večer tri baleta, Pet tanga, kor. Hans van Manen, foto: © Novković
    Dvije solistice, Yuka Ebihara i Rieka Suzuki, tehnički i dinamički su daleko bliže energiji koju zahtijeva Balanchine. U dvije večeri izmijenile su uloge i svaku obilježile svojom karakterističnom kvalitetom. Pojavljuju se i u Paquiti, gdje me je Ebihara kao vodeća solistica u utorak osobito impresionirala. Ebihara je, usudila bih se reći, trenutno jedna od naših tehnički najjačih i najsigurnijih, no i najinteligentnijih plesačica. Od gipkih i snažnih stopala i elastičnih, punih pliéa, pokret teče njezinim tijelom bez trzaja, grča i zastoja, kroz izvučene, poletne linije visokih arabeski i developpéa, kroz snažan no lagan i mek skok i besprijekorno točne i sigurne, ritmički čiste vrteške. Pokret teče kroz finu, elegantno suzdržanu no punu i izražajnu igru ramena, vrata i glave u klasičnim epaulemets, što Petipaovoj koreografiji daje dah autentične aristokratske elegancije, a ruke, od gipkih mišića leđa do vrškova prstiju, pjevaju meko i graciozno. Njezin je svaki pokret dorađen do najsitnijeg detalja i potpuna kontrola koju održava nad njime stvara onaj u baletu toliko važan dojam lakoće izvedbe. Ono što me kod Ebihare posebno privlači punina je i kompletnost njezina plesanja koje istovremeno zrači nevjerojatnom jednostavnošću i skromnošću. Ona ne igra na izvještačeno zavođenje publike i trijumfalne završetke fraza koji ponekad mogu prikriti tehničke nedostatke. Njezin je ples čist, iskren i velikodušan, i zato toliko dirljiv. Zato je i toliko primjeren za interpretaciju Balanchinea i Petipaa.

    Rieka Suzuki plijeni dugim linijama nogu i lakoćom, osobito velikih skokova, što je bonus u Balanchineovoj koreografiji a efektno je iskorišteno u Paquita varijaciji s grand jetés koji doslovno guta prostor. Blještavi vanjski efekt, koji publika naravno spremno primjećuje, samo djelomice prikriva određenu krutost u ramenima te zamrznuti grčeviti smiješak, identičan u oba baleta. Okretnost, brzina i lakoća dobili bi na punoći s razvijanjem elastičnosti stopala (koja su u Paquiti bila šlampava) i nogu – utisak suhosti i lomljivosti koji Suzuki na trenutke ostavlja svakako je posljedica i njezine pretjerane mršavosti koju u današnje vrijeme ne može opravdati nikakva estetika.

    George Stanciu; HNK u Zagrebu: George Balanchine – Hans van Manen – Derek Deane, Večer tri baleta, Pet tanga, kor. Hans van Manen, foto: © NovkovićMuški solist u Concerto barocco samo je podrška balerini i Dmitrij Timofejev tu je ulogu vrlo solidno odradio. Vitke, akademski elegantne pojave i manira, suzdržaniji, gotovo stroži od Edgara Castilla u drugoj postavi, njegove su se opetovane podrške Ebihare u rastućim lukovima doimale uvjerljivije i u detaljima dinamički efektnije. U Paquiti smo sa zadovoljstvom svjedočili njegovoj savršenoj osi u tours en l'air, lakom skoku s čistim i elastičnim doskokom te zahtjevnim višestrukim entrechats koji su, premda ne uvijek oštri pri završecima, zadržavali ujednačenu snagu i polet. Timofejevljev potencijal je velik – uz već postojeću tehničku sigurnost i energiju koja traži nove izazove, njegova izvedba, zasad još pomalo dvodimenzionalna, zrači prepoznatljivu klasičnu eleganciju za koju odmjerena rezerviranost nije neprimjerena. Osobno, u kontekstu ove predstave bila mi je gotovo milija od ponešto isforsiranog šarma Azamata Nabiullina koji je bio solist u drugoj postavi Paquite i koji je nakon raskošnih dvostrukih grand cabrioles en avant efektnim potezima iskusnog solista izvukao pomalo neujednačen niz batiranih skokova i okreta u zraku.

    Van Manenov kratki balet Pet tanga veže s Balanchineom i Petipaom duh baletnog klasicizma. U slobodnom i muzički zaigranom nizanju finih, dinamički i vizualno intrigantnih tangoesknih detalja na glazbu Ástora Piazzole, suprotno možebitnom očekivanju gledatelja, ne dominira stereotipna latinoamerička strast i eksplicitna senzualnost. Upravo je klasičnost ovog komada ono što mu daje njegovu oduševljavajuću snagu: ona se ogleda u preciznosti strukture koju Van Manen gradi skladnim, gotovo strogim graviranjem plesača u prostor pozornice, u napetosti koju momentalne asimetrije figura stvaraju u odnosu na implicitnu simetričnost koreografije, u besprijekornoj artikulaciji gesti i fraza, a najviše od svega u nepretencioznoj, otmjeno suzdržanoj maniri izvedbe.
    George Stanciu, Edina Pličanić; HNK u Zagrebu: George Balanchine – Hans van Manen – Derek Deane, Večer tri baleta, Pet tanga, kor. Hans van Manen, foto: © Novković
    I tu je Edina Pličanić istinski trijumfirala. Njezino tankoćutno razumijevanje potentnosti pokreta (i stanke) dozvolilo mu je da u svakom trenutku vibrira zatomljenom energijom i snagom – dovodeći kinetičko uzbuđenje do samih granica no nikada mu se ne prepuštajući, ne dozvoljavajući da se dogodi eksplozija koja bi u svojoj banalnosti uništila harmoničnu ljepotu koreografskog tkanja. George Stanciu, precizan, efektan i uzbudljiv, mogao bi još ponešto od nje naučiti o snazi suspregnute emocije koja progovara ne na licu, nego u svakom djeliću tijela. Habitus Mirne Sporiš, koja je ansambl vodila u drugoj postavi, jasno je različit od onog Edine Pličanić. Njezina pojava je konkretnija, zemaljskija; njezina linija nogu razvija se brže i kraće, energija je jasna i izravna, otvorenije emocionalna. Neupitno snažna izvedba, no osobno preferiram senzualnu distanciranost Edine Pličanić. Disciplinirana a opet energična preciznost ansambla pružila je publici čisti užitak dinamičnog unisonog plesa koji u tom baletu dodatno intrigira kontrapunktima neočekivanih gesti i fraza. Ako je itko dovodio u pitanje relevantnost postavljanja tog trideset i pet godina starog baleta na zagrebačku scenu, pokazalo se da je u krivu. Praizvedbom Van Manenova klasika u Zagrebu odškrinuli smo vrata suvremene baletne baštine malo jače i nadajmo se da će ansambl, osjetivši taj okus, poželjeti još i okrenuti se njegovim novijim djelima.
    Pavla Mikolavčić, Azamat Nabiullin, ansambl Baleta; HNK u Zagrebu: George Balanchine – Hans van Manen – Derek Deane, Večer tri baleta, Paquita, kor. Derek Deane, foto: © Novković
    Završnim baletom večeri, Petipaovim Grand pas classique iz Paquite u redakciji Dereka Deana, zatvoren je krug. Akademizam peterburškog majstora u osnovi je cjelokupnog današnjeg baletnog kanona; ne samo starih baleta devetnaestog stoljeća koji su u Europu preneseni iz carske Rusije, nego i remek-djela koreografa sljedećeg razdoblja poput Balanchinea, Van Manena i mnogih drugih. Geometrijski sklad proporcija dominira simetrijom njegovih grupnih formacija. Isijava iz kristalno jasnih – gordo uspravnih, otvorenih, zategnutih i napetih linija tijela omekšanih kantilenom gracioznih ruku i ramena, i kontrapunktiranih čipkastom horizontalom raskošne baletne pačke. Tehnička preciznost, kada plesačici postaje druga priroda, stvara u Petipaovim čistim plesnim kompozicijama onu začudnu auru jednostavnog savršenstva, elokventne izražajnosti koja postaje duboko osobna a koja svojom univerzalnošću opet nadilazi individualnog umjetnika. Ebiharina nadahnuta interpretacija vodeće solistice (i treće varijacije) koju sam već spomenula zračila je takvom izražajnošću.

    Yuka Ebihara, Dmitrij Timofejev, baletni ansambl; HNK u Zagrebu: George Balanchine – Hans van Manen – Derek Deane, Večer tri baleta, Paquita, kor. Derek Deane, foto: © NovkovićPavla Mikolavčić, posve drugačijeg tjelesnog sklopa i kvalitete, također ju je, na trenutke sjajno, dosegnula. Njezina suzdržanost, prekrasno primjerena, održala je duh one klasične elegancije koja prozračnim pozama i uzbudljivo oštrim okretima kristalno čistih muzičkih završetaka ne dopušta da se razliju u samozadovoljni, pokazni trijumf. No ovdje se krećemo na rubu: briljantnost vještine zavodljiva je i publici i izvođačima. Uz samo mali pomak od one apsolutne kontrole koja uvjetuje ozračje besprijekorno profinjenog stila, plesači upadaju u zamku ekshibicionizma i otvorenog zavođenja publike toliko stranog duhu svakog klasicizma. Ebihara i Mikolavčić svojim su se inteligentnim pristupom izdigle nad tom zamkom. S druge strane ansambl je, očito vođen nepažljivim koreografovim naputkom, pobrkao namještene zubate osmjehe hinjenog oduševljenja (kod Natalie Horsnell izrazito neukusno razjapljenih usta) sa suptilnom vedrinom ovog pas classique, dovodeći otmjenu svečanost superiorne izvedbe opasno blizu jeftine pokaznosti.

    U svojim najboljim trenucima nadahnuta izvedba Petipaovih divertismana oda je čistom klasičnom plesu. U onim malo manje odličnim još uvijek uzbuđuje obećanjem savršenstva. Upravo je zato idealan kraj za zagrebačku Večer tri baleta koja se u svojoj završnoj izvedbi, primjereno i radosno, pretvorila u slavlje.

    © Andreja Jeličić, PLESNASCENA.hr, 29. ožujka 2011.

Piše:

Andreja
Jeličić

kritike i eseji