Prinos žrtve

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Frano Đurović, Zovem se Nitko, kor. Massimiliano Volpini (koprodukcija HNK u Varaždinu i Muzički biennale Zagreb)

  • Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Frano Đurović, Zovem se Nitko, kor. Massimiliano Volpini (koprodukcija HNK u Varaždinu i Muzički biennale Zagreb)

    U gornjem desnom uglu pozornice smireno i dostojanstveno kleče tri žene. Potentan, vječan motiv koji u duh doziva slike: Tri udovice? Tri gracije? (ne, svjetlost na njihovu licu naglašava tamne sjene, glazba je tamna, tjeskobna – ozračje je predramatično za tri gracije), Tri Moire?… Pred njima posudice. Odmjerenim pokretima, sve tri zajedno – kao jedna, zahvaćaju u posudice, graciozno, gotovo svečano pomazuju, škrope lice, glavu, ramena… Uspravnost torza, smirena odsutnost pogleda, hipnotička elegancija ruku - obredno pranje, pokora, posvećenje? Snažna je to slika, jedna od mnogih u ovoj predstavi u kojoj gledatelj prepoznaje simboliku rituala – odabrane žrtve, obrednog plesa, jedinstva skupine nošene istom silom po kojoj se svi stapaju u jedno, jedinstva u kojem na kraju nitko ne može zadržati svoju osobnost, čak niti svoje ime – u kojoj ostaješ Nitko.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Frano Đurović, Zovem se Nitko, kor. Massimiliano Volpini (koprodukcija HNK u Varaždinu i Muzički biennale Zagreb)
    Zovem se Nitko, elektronički balet suvremenog hrvatskog kompozitora Frana Đurovića i talijanskog koreografa Massimiliana Volpinija praizvedba je jedne od nekoliko glazbeno-scenskih koprodukcija Muzičkog biennala Zagreb ove sezone, a 11. travnja održana je u varaždinskom HNK-u. Ovogodišnja uzbudljiva decentralizacija MBZ-a koja niz događanja izmješta iz tradicionalnog zagrebačkog miljea u druge hrvatske gradove dobro je organizirana. Publika koja nije stigla na autobus za Varaždin mogla je pratiti prijenos u kinu Tuškanac u organizaciji HTV-a, uz dodatnu pogodnost uvodnog intervjua s umjetničkim ravnateljem Biennala, Berislavom Šipušem, i snimke priloga u kojem su nas kompozitor i koreograf upoznali sa svojim procesom rada i idejama.

    Dramaturški, strukturno i kompozicijski (mislim ovdje na plesnu kompoziciju) pristup kreaciji ove predstave karakteristično je konvencionalan pristup plesnom kazalištu. I odmah želim naglasiti da time uopće ne mislim ništa pogrdno nego ističem pripadnost koreografova rada priznatoj umjetničkoj tradiciji bez čije je jake struje teško proizvesti autentično avangardne plesne predstave, a još teže ocijeniti njihovu kvalitetu.

    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Frano Đurović, Zovem se Nitko, kor. Massimiliano Volpini (koprodukcija HNK u Varaždinu i Muzički biennale Zagreb)U predstavi je zadržan tradicionalni princip narativnosti: iz glazbe, pokreta i geste te uz pomoć scenskog svjetla (Slaven Bot) gledatelj slaže priču koja u relativno apstrahiranim likovima plesača gradi neke opće, svima nama prepoznatljive tipove. Oni su prepoznatljivi i po svojoj rodnoj određenosti pa je tako muški lik onaj dominantni, kontrolirajući, onaj čija se moć i prisutnost osjeća i kada ga nema na sceni, a ženski su likovi ili likovi grupe, pa djeluju kao prateći tragički kor, ili odabrane žrtve, podložne partnerice/objekti u (obrednom) duetu.

    Suodnos glazbe i koreografije čvrst je, često izravan i jasno prepoznatljiv: ples je većinom koreografiran na glazbu i njezina ritmičnost u određenim dijelovima pruža čvrsti okvir koracima i pokretima plesača (zanimljivo je da Đurović u komentaru programa ističe: „Na pretjerano apstraktnu glazbu ne može se plesati, plesači uvijek (sic) broje svoje korake u metru na osam doba, ovdje sam im čak ubacio nekoliko nepravilnih mjera, ali se nisu žalili“, što bi za plesače suvremenog plesa koji već gotovo cijelo stoljeće sudjeluju u kreiranju daleko kompleksnijih glazbeno-plesnih struktura moglo zvučati podcjenjivački, no još uvijek je uobičajeno u kontekstu tradicionalnog baletnog kazališta). Konvencionalne metode baletnog kazališta kojem pripada Volpini prepoznaju se i u prirodi suradničkog odnosa kompozitora i koreografa: koreograf bira dijelove glazbe koji mu se sviđaju, koji mu odgovaraju, a kompozitor se prilagođava njemu i plesačima (i veliki Čajkovski pokoravao se zahtjevima Petipaa).

    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Frano Đurović, Zovem se Nitko, kor. Massimiliano Volpini (koprodukcija HNK u Varaždinu i Muzički biennale Zagreb)Kompozicijski, na sceni se izmjenjuju i kontrapostiraju skupni ples, sola i dueti, a dominantnost unisonog pokreta, i to osobito u izvedbi cijelog peteročlanog ansambla, napominje tradicionalne plesne forme. Snaga priče o (emocionalnoj, duhovnoj) dominaciji naspram slabosti pojedinca proizlazi prvenstveno iz glazbe koja se u svojoj sugestivnosti kreće od tjeskobe, okrutnosti i straha do lirske, gotovo radosne melodioznosti, te iz značenjem nabijenih slika koje djeluju same po sebi, bez facijalnog proživljavanja i pantomime izvođača: ritualno umivanje, prinos na žrtveniku (neutralno bijela kocka, jedini scenografski element), vrtlog krvavo crvene tkanine pod nogama osamljene ženske figure… Upečatljivi i ekspresivni su i detalji pokreta i geste: ruka koju u svom solu Petra Valentić savija na leđima, bolno i izmučeno, djeluje poput sputane ruke zarobljenika, poput slomljenog krila; ponavljani motiv naprijed i s dlanovima prema dolje izbačenih ruku i nemoćno obješenih šaka – priziva sliku ruku dobrovoljno predanih na vezanje; a određena emocionalna distanciranost plesača kao da u skupnim sekvencama ritmički ujednačenog, unisonog plesa smirene energije, sugerira hipnotičku snagu grupnog djelovanja u kojem se pojedinac gubi kao osoba, i tome se dobrovoljno prepušta. Unisono plesanje efektna je i ovdje dramaturški primjerena metoda, no tijekom jednosatne predstave preiskorištena; unatoč privlačnosti i određenoj dramaturškoj logici završne scene zajedničkog plesa ansambla, dolazi do zasićenja i monotonije. Konvencionalna A-B-A struktura kojom bi predstava završila početnim prizorom tri žene koje kleče u uglu pozornice, bila bi vjerojatno efektnija.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Frano Đurović, Zovem se Nitko, kor. Massimiliano Volpini (koprodukcija HNK u Varaždinu i Muzički biennale Zagreb)
    Poštivanje prepoznatljivih konvencija plesnog kazališta u kontekstu avangardnog festivala poput Biennala za neke je možda bilo upitno, no mnogi su ga gledatelji prihvatili s olakšanjem. Ono možda donekle objašnjava i kategorizaciju ili, budimo manje pretenciozni, nazivanje ove predstave baletom. Jer one osnovne značajke koja u današnjem pretapanju stilova i žanrova obično opravdava definiranje djela kao baletnog, u ovom djelu nema – naime, petero plesača koji nose predstavu i koji su odabrani na posebnoj audiciji, nisu odgojeni na tehnici klasičnog akademskog plesa (osim djelomično, veteranke zagrebačke suvremene plesne scene – Dine Ekštajn). Po svojoj pojavnosti, energiji i senzibilnosti Irena Mikec, Petra Valentić i Zvonko Kvesić, akademski školovani plesači najmlađe generacije, s kojima dobro drži korak Ida Jolić, uz već spomenutu Ekštajn, plesači su suvremenog plesa. Njihov pokret je prizemljen, odnos s podom prisan i stvaran, dinamika priznaje gravitaciju. U Volpinijevu koreografskom rječniku s naznakama forsytheovskih utjecaja i ležernosti releasea osobito se dobro snalaze sigurna i snažna Mikec, te slobodna i izražajna Valentić a izražajnošću dira emocionalno ranjiva Ekštajn. Kvesić je artikuliran, precizan i pouzdan, njegova visoka pojava automatski izaziva utisak dominacije, no izražajno (ili u koreografskom rješenju?) kao da nešto nedostaje, a Jolić, u čijoj se napetosti osjeća manjak iskustva u ovoj vrsti rada, uspješno je iskoristila danu joj priliku.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Frano Đurović, Zovem se Nitko, kor. Massimiliano Volpini (koprodukcija HNK u Varaždinu i Muzički biennale Zagreb)
    Ovo je bila pitka, vrlo dopadljiva plesna predstava bez pretenzija na avangardnost. Premda nije balet, (osim u onom najširem smislu u kojem pojam balet, proizlazeći u svom korijenu iz talijanskog jezika, označava glazbeno-scensko djelo s dominantnom ulogom plesa) sigurno može zadovoljiti očekivanja najšire publike i pružiti joj kompletan užitak skladnog, izražajnog, dobro izvedenog plesanja na intrigantnu i emocionalnu suvremenu hrvatsku glazbu. Predstava koja na hrvatskoj plesnoj sceni popunjava za sada polupraznu nišu konvencionalnijeg plesnog kazališta. Hoće li biti u moći maestra Šipuša i onih odgovornih za hrvatsku kulturnu politiku osigurati da ovaj projekt zaista poživi i bude izvođen na drugim hrvatskim pozornicama? U ime naše postojeće i one potencijalne plesne publike, i u ime plesača koji zaslužuju u ovoj predstavi rasti i dostići puninu interpretacije – nadamo se.

    © Andreja Jeličić, PLESNASCENA.hr, 12. travnja 2011.

Piše:

Andreja
Jeličić

kritike i eseji