Carmen u stalnim promjenama na bolje

Esej (u povodu druge podjele): Hrvatsko narodno kazalište Split: August Bournonville, Napoli, kor. August Bournonville, prenio Johnny Eliasen; Georges Bizet, Rodion Ščedrin, Carmen, kor. i red. Valentina Turcu

  • Hrvatsko narodno kazalište Split: Georges Bizet, Rodion Ščedrin, Carmen, kor. i red. Valentina Turcu

    Zanimljivo je da je Stravinski rekao da koreografija mora iskazivati svoju osobnu formu, nezavisnu od glazbenog izraza ma koliko zajedno smjerale glazbenom jedinstvu. Koreografska konstrukcija oslanja se na sve moguće izume i nikako ne treba udvostručavati pravce i nadvladavati glazbenu liniju. Stravinski je, naime, glazbi i pokretu-plesu davao podjednaku važnost. Danas nema pravila kojim pravcem ići k zamišljenom cilju, ako se cilj uopće uspije definirati, pa je mnoštvo koreografa koji su došli do suvremenog plesnog iskaza u bilo kojem pravcu (od apstrakcije i zanemarivanja dramaturgije do radikalnih eksperimenata) i tek onda pozvali skladatelje da ponude glazbu (a može i bez toga, čista forma bez referiranja na manipulirajuću glazbu) izbjegavajući spomenutu opasnost na koju upozorava veliki i znatiželjni Stravinski, obnovitelj baletne umjetnosti. Razumije se, još je mnogo koreografa koji odabiru glazbu po kojoj jedino mogu ostvariti svoje ideje, kao što je to slučaj i s Valentinom Turcu i njezinom adaptacijom Bizet-Ščedrinove Carmen Suite koja je, uz ulomke iz Bournonvilleova baleta Napoli (praizvedenog 1842), premijerno izvedena u splitskom HNK-u 8. travnja 2011.

    Koreografi u procesu istraživanja

    Valentina Turcu, koreografkinja, balerina i pedagoginja, članica ansambla mariborskog Baleta, u Splitu je lani postavila Ravelov Bolero, dok je rad na složenom i izazovnom projektu Carmen zaokuplja već dulje vrijeme i svakako je vrhunac njezinih dosadašnjih koreografskih promišljanja. Svjesna bogatstva asocijacija koje glazba provocira, Valentina Turcu vidi da u svijetu moralnih predrasuda, opsesija i patnji ima smisla baviti se nemoralnim heroinama koje izabiru slobodu, jednostavnost, ljubav i neovisnost. Utoliko je karakter Ciganke za nju poticajan: ona se opire sistemu, ruši socijalne kodove, za nju je realnost bojno polje, preosjetljiv je borac koji nastavlja traganje za slobodom i ljubavi da bi na kraju našla smrt kao put slobode! Odabir stereotipne femme fatale stvaralački je rizik posebno ako se želi izgraditi strukturno i idejno moćna scenska koncepcija. Fascinacija glazbom nije, međutim, upravo na planu moguće afirmacije snažnijeg koncepta koji dodiruje potrošenu i nemaštovitu stvarnost našla adekvatno utjelovljenje u koreografiji koja uglavnom ostaje na rješenjima nerijetko kompromitiranim površnošću. Ritam i boja, snaga ljubomore, svi akcenti udaraljki ne mogu skriti pomanjkanje slobode u kojoj je „ljubav kao boem (Ciganin)“ i ako je nema onda je smrt pravi izbor, naravno – za jedinstvenu Carmen koja postaje apoteoza opére comique.

    Hrvatsko narodno kazalište Split: Georges Bizet, Rodion Ščedrin, Carmen, kor. i red. Valentina TurcuValentina Turcu je koreografkinja koja misli u slikama, njezini su prizori manje opterećeni psihološkim sadržajem ili metafizičkim podtekstom te postiže da upravo scena postaje mjesto odakle svijet promatramo s ruba svijesti pa makar to bilo i pred majstorskim epizodama s ogledalima koja pokazuju naša iskrivljena lica. Uzaludnost ideala i zanosa kao da se ruši pred silinom crnih slika, pohotnih odijela, u tuzi kiše koja skriva drhtaje jednog tananog senzibiliteta. Ako i nije uvijek ostvarena korelacija između slike i ideje (Habanera ili izostavljanje scene s kartama), ustrajavanje na izravnoj komunikaciji snagom, tjelesnom provokacijom, a to znači likovnošću i vizualnošću, više negoli razvijenim koreografskim jezikom, otvoren je, brz i neočekivan kanal s publikom koja kao da je šokirana količinom agresivne energije koja se nerijetko približava performansu.

    Kako bilo svijet imaginacije, čas raskošno fantazmagoričan, čas infantilan ili nadrealistički neuhvatljiv, pruža dokaze da se radi o talentiranom pokušaju umjetnice koja ima suvremeni koreografski background i na dobrom je putu da razvije osobni plesni vokabular. Angažiranje iskusnog Lea Mujića za asistenta, koji će na tragu Béjarta i posebno Forsythea rastrganim pokretima i intenzivnim gibanjem tijela ubrzati ritam ali i jednoličnost opetovanih pokreta ubrizgavajući izvedbi high energy movement, u konačnici će zanemariti već spomenuti metaforički podtekst i psihološki sadržaj.

    Takvo prezentiranje teme koje tek nominalno teži totalnom kazalištu, jasno razgraničenim likovima (nedefiniran Escamillo, Fernanda pa i sam Jose), pribjegava mjestimično konceptualnom pristupu, trendu fizičkog teatra koje će u prvi plan gurnuti ljudsko tijelo, pa tek onda ideju, karakter i dramsku ekspresiju. Koreografi kao da vrebaju za detaljima u partituri koji na kraju melodijske linije naglim upadima udaraljki ili promjenom ritma omogućavaju da se upravo gestom, pokretom nogu ili ramenima (Habanera, Seguidilla i dr.) postiže bitna poruka što je mehanički prije negoli organski pokret koji je inherentan melodijskom uzletu i pulsiranju tijela.
    Hrvatsko narodno kazalište Split: Georges Bizet, Rodion Ščedrin, Carmen, kor. i red. Valentina Turcu
    Ipak, nema pravila kako pokretom interpretirati glazbu, tu je oduvijek vladala kreativnost izbora kao što se cijeli posao oko Carmen pokazuje kao work in progress i ostavlja prostora koreografu da predstavu mijenja, obogaćuje i razvija. Ako je okupljenom timu bilo do toga da ponudi neke inovacije, šokira i poduči, potakne fascinaciju uvijek aktualnom pričom o požudi i ludilu, ljudima sa stražnjeg ulaza, Ciganki koja ne poznaje zakone, o smrti kao izboru žene koja puši jer dim je magla koja kao opijum ostaje u njoj, onda se splitska publika našla na pravom mjestu dodirnuta energijom koja se iz tijela plesača širila u prostor…

    Iskusna scenografkinja Dinka Jeričević dobro je shvatila namjeru redateljice i u puritanskom mezanscenu ogoljela i ispraznila do golih zidova sve, dok je centar bio rezerviran za višenamjenske stolove koji su se pretvarali u arenu, zatvorsku ćeliju ili pogodno mjesto na kojemu se kao na pijedestalu događa ljubav. Pokriveni prostor za orkestar posut crvenim ružama mjesto je susreta ljubavi i smrti, dolaska i odlaska u dubine poznate samo poeziji! Znalačkim svjetlosnim efektima Aleksandar Čavlek širi ili sužava scenu, kontrast svijetlo-tamnog djeluje kao orkestar, iz tame se izvlače likovi i cijela ta scensko-svjetlosna magija u začudnoj je harmoniji sa žanrom predstave. Kostimografkinja Michal Negrin, izraelska dizajnerica nakita i odjeće, prvi put se, i to uspjelo, ogleda u toj zadaći. Tamne odabrane boje (crvena, crna, zelena…) podatnog elastina slikarske su vrijednosti, tim prije što su aplikacije rascvalih ruža dinamizirale donje dijelove haljina ili bolero toreadora diskretno nagovještavajući stil. Muškarci u crnim jaknama i žene u prozirnim čipkastim haljinama manje su se dopali, moguće i zbog problema u kroju. Carmen je rijetko uspjela scenska slika, uzlet fantazije i duhovitih improvizacija, nadahnuća i stvaralačke igre.
    Hrvatsko narodno kazalište Split: Georges Bizet, Rodion Ščedrin, Carmen, kor. i red. Valentina Turcu
    Svi likovi poput ptice

    Obje Carmen, i Irina Čaban i Kristina Luptakova, sjajne su u igri koja otkriva ne samo lik naslovne junakinje, nego i njihove različite scensko-plesne osobine. Dok je Irina Čaban balerina velike snage, dobre tehnike, očiglednog scenskog iskustva i dramatičnog izraza, Kristina Luptakova Carmen doživljava kroz čulnost njezina tijela, krhke građe i senzibilnog, erotiziranog pokreta koji očarava publiku. Ipak, da bi se u svega 45 minuta iskazao urnebesni život lika bez premca u opernoj i baletnoj literaturi treba svakako i više životnog iskustva. Mladi plesač Vlad Ilcenco donio je Josea tehnički efikasno, elegantnom linijom i romantičnim zanosom, ali njegov pravi razvitak treba još očekivati. Scott Pascal, američki plesač s angažmanom u Splitu, ušao je u lik Josea koncentriran na tehničku stranu izvedbe, ali je u solu pokazao dobre strane impulsivne opsesije i snažnih intencija.

    Kod oba para izostao je očekivani kontakt, silina želje, snažnija muška podrška i neki unutarnji gejriz koji bi ih istinski povezao barem u pas de deuxu. Escamillo Artjom Žusov i Remus Dimache očekivano su korektni i predani liku, s iznenađujuće spremnim Dimacheom koji je otkrio neke nove dimenzije lika toreadora gipkih i oštrih kretnji, koji se voljom koreografa nekim čudom iznenada gubi. Sanja Dimache kao Frenanda emotivno je angažirana i plesački zrela, Lev Šapošnikov uvjerljiv i pouzdan Zuniga. Cijeli ansambl uložio je velik napor da u općem fortissimu realizira sve postavljene zadatke.
    Hrvatsko narodno kazalište Split: Georges Bizet, Rodion Ščedrin, Carmen, kor. i red. Valentina Turcu
    Na kraju ovog prikaza dvije primjedbe. Nije jasno zašto se u nas, kao nigdje drugdje u svijetu Bizet-Ščedrinov balet zove Carmen a ne Carmen Suita balet ili balet na teme Georgesa Bizeta. Točnije nije riječ o tradicionalnoj suiti već a fantaziji na teme iz Carmen, uz interpolacije ulomaka iz La jolie fille de Perth i L'Arlésienne. Ščedrinova orkestracija posegnula je za cijelim lukom udaraljki i Bizetom djelu udahnula novu atmosferu efekta i drame što je primljeno s velikim oduševljenjem. Ako je Carmen Suita ime baleta od njegove praizvedbe 1967. u Boljšoj teatru sve do najnovijih izvedbi po svijetu, kako je moguće da neki sporedni marketinški razlozi utječu čak i na promjenu imena djela? Je li nekome za to dao dozvolu sam skladatelj Rodion Ščedrin? Uobičajeno je da se balet Carmen Suita izvodi uz živu orkestralnu pratnju, što u splitskom slučaju nije učinjeno! Razlozi za takvu odluku nisu navedeni u programskoj knjižici, niti je zabilježeno snimka koje izvedbe je korištena (da li ona Ruskog nacionalnog orkestra s Mihailom Pletnevom, Orkestra Boljšoj teatra s Genadijem Rodžestvenskim, Boston Popsa s Arthurom Fiedlerom, Slovenskih filharmoničara s Antunom Nanutom ili nekog drugog), što u glazbenom smislu nije baš svejedno. Snimka glazbe uz koju se izvodi balet Napoli izrazito je loše kvalitete (i također nepoznata podrijetla) te bi svakako trebalo nabaviti kvalitetniju snimku!

    Nakon završetka baleta, redateljica se odlučila za ceremonijal naklona na otvorenoj pozornici i to uz glazbenu podlogu nepoznatog fado napjeva koji, istina, govori o ljubavi i slomljenom srcu, ali nema veze s glazbom Rodiona Ščedrina.

    Najposlije, treba razmisliti o tome je li Carmen Suitu, tako snažno djelo Rodiona Ščedrina, koji je Bizetovu predlošku dao bitno baletni štih naglašujući ritmičku nezavisnost, trebalo stavljati na repertoar ukoliko se nije našla isto tako snažna scenska koncepcija (koreografija) koja bi ponudila neka nova rješenja oslobađajući nas prolaska kroz šumu viđenog i toliko puta recikliranog materijala. Sreća da je u splitskom slučaju riječ o work in progress.
    Hrvatsko narodno kazalište Split: August Bournonville, Napoli kor. August Bournonville, prenio Johnny Eliasen
    Nesporazum oko uvoda s 19. stoljećem

    Prije izvedbe Carmen u sklopu je iste baletne večeri izvedena jednočinka Napoli slavnog danskog koreografa Augusta Bournonvillea iz 19. stoljeća, koju je prenio ugledni baletni pedagog Johnny Eliasen. Ukratko, brojni baletni znalci Bournonvillea smatraju staromodnim, no ima i onih koji, poput pedagoginje Dianne Bjorn, obnavljaju njegova djela i nastoje tako očuvati tradiciju danske baletne škole. U Splitu smo vidjeli finale trećeg čina i pas de deux iz drugog baleta istog autora, Praznik cvijeća u Genzanu. Oba ulomka nadahnuta su toplinom juga, Mediteranom i Napuljem, koreografski dosta zahtjevni, ritmički bogati s nizom allegro bravura i glazbeno nadahnuti folklorom Italije. Niz manjih cjelina i sola pokazali su kako je teško formirati ujednačeni baletni ansambl, postići pokret izrađen do kraja i sačuvati harmoniju cjeline jednako kao i individualizaciju u dionicama.
    Hrvatsko narodno kazalište Split: August Bournonville, Napoli kor. August Bournonville, prenio Johnny Eliasen
    Prozračne i efektne kostime po originalnom predlošku izradila je Naida Kromić, scenografkinja Dinka Jeričević koristila je scenu iz prijašnjih predstava, no nažalost, bez ikakvog spomena na Napulj ili krajolik s juga. Od desetak plesača treba izdvojiti ljupku i gracioznu Elenu Nikolaevu, zatim mlađu Caitlin Seither, koja je iz Sjedinjenih Država došla s dobrom podlogom i spremna da radom postigne još više, a od plesača jedino gipkog Artjoma Žusova.

    Ostaje dilema zašto su spomenuta djela spojena u istu baletnu večer, a zapravo ne postoji ništa što bi ih povezivalo a da se to ne doima kao čista improvizacija koja je mogla štetiti plesačima kada se nakon klasične baletne predstave u istoj večeri otisnu prema obalama suvremenog plesa.

    © Tonći Šitin, KLASIKA.hr, 18. travnja 2011.

kritike i eseji