Izravna komunikativnost

Tehnika, autorica Irma Omerzo (produkcija Marmot i Hrvatski institut za pokret i ples)

  • Tehnika, autorica Irma Omerzo (produkcija Marmot i Hrvatski institut za pokret i ples)

    Tehnika je polazišna točka nove predstave Irme Omerzo praizvedene u Zagrebačkom plesnom centru 7. travnja 2011. Svoje tehnike istražuju zreli umjetnici i izvođači: solo pjevačica Davorka Horvat i dvoje plesača, Pravdan Devlahović i Zrinka Užbinec. Definicijom određena kao „skup svih znanja i oruđa za proizvodnju u bilo kojem radu, zanatu a također i vladanje tim metodama“, tehnika ovdje kao predmet istraživanja reflektira svoju kompleksnost. Kada postaje sama sebi svrhom, istodobno postaje groteskna; kada je se izvođači prečvrsto drže, izaziva nerazumijevanje i nadmetanje; kada izvođači na brzinu pokušavajući dobiti tehniku od drugoga, dobivaju samo smijeh publike, tehnika dobiva na vrijednosti; kada je upotpunjena nadahnućem, konačno dobiva na snazi i dovodi do međusobnog nadopunjavanja izvođača.

    Tehnika, autorica Irma Omerzo (produkcija Marmot i Hrvatski institut za pokret i ples)Izvođači se izražavaju u različitim medijima, no njihove tehnike ravnopravni su elementi predstave. Reflektiraju iste preokupacije – neprestano propitivanje, osvještavanje i otkrivanje na sve suptilnijim nivoima, ali na različite načine. Pjevačica djeluje ekstrovertno, plijeneći pozornost svojih izvođačkih partnera i publike tehničkom superiornošću; njena vokalna tehnika teži konstantnom usavršavanju krećući se kroz elemente vježbi nosivosti glasa, oslobađanja glasa, ekspresije, igre glasom, vježbi glasa uz pokret i vokalne improvizacije. Plesači pak djeluju introvertno, plešući za sebe i krećući se suzdržanim, skromnim, nedovršenim pokretima, kako je već svojstveno suvremenom plesu – odučavajući se od kodificiranih i artificijelnih plesnih tehnika, krećući se na način prirodan tijelu. Izbjegavajući ustrojavanje tijela u sustav koreografije, neprestano istražujući pokret, plesači se neminovno spotiču o svoje tehnike, koje su s vremenom postale dio njihova tjelesnog habitusa. Na vrhuncu tog sunovrata u tehniku njihov ples poprima uvjeravački aspekt – nastoje podučiti pjevačicu svojim tehnikama napadno joj objašnjavajući i uvjeravajući je svatko u ispravnost svoje tehnike. Izbezumljeni pogled pjevačice potencira prizor koji ukazuje na tehničku uvjetovanost tijela i misli plesača, te ona naglo intervenira prekidanjem te aktivnosti na njihovu pretjeranost, kao i na nemogućnost brzog savladavanja strane joj tehnike.

    Pjevačica obrće situaciju i nameće svoju tehniku samouvjereno je i predstavljački razlažući izvođačkim partnerima i publici, za razliku od plesača koji su svoje znanje priopćavali isključivo njoj. Izostala direktna veza s publikom inherentna je suvremenom plesu – dok pjevačica direktno potiče emocionalnu interakciju s publikom, plesači publiku izoliraju kako bi je još jače (kao voajera) uvukli u prizor. Također, za razliku od pjevačice, čiji govor poprima odlike govorenog teksta, plesači se služe improviziranim dijalogom. Govor unutar predstave, izravna komunikativnost koja miri apstraktno i konkretno te sama jukstapozicija tehnika pjevačice i plesača približavaju gledateljima suvremeni ples.

    Tehnika, autorica Irma Omerzo (produkcija Marmot i Hrvatski institut za pokret i ples)Približiti suvremeni ples publici autorici znači približiti i njegove probleme. Irma Omerzo već je poznata kao društveno osviještena osoba i angažirana autorica koja javno progovara o problemima koji je sputavaju te ih postavlja na scenu. Tako Tehniku čine i tehnički nedostaci, odnosno izostanak kostima, scenografije, kompozicije glazbe, dramaturgije, videa, oblikovanja svjetla, grafičkog oblikovanja, a razlog tomu je, kako je i navedeno u programskoj knjižici, nedostatnost budžeta. Revoltirana nedostatnom financijskom potporom državno-administrativnih struktura, autorica porukom u programskoj knjižici ukazuje na prijetnju gašenja cjelokupne produkcije suvremenog plesa. S obzirom na takvu situaciju, iz radova autorice, inače zainteresirane za intermedijalna istraživanja, iščezavaju elementi koji mogu činiti plesnu predstavu.

    Razlika između onoga kakva bi predstava mogla biti i kakva mora biti podcrtana je i uvođenjem na scenu tehničkog voditelja. Bojan Gagić, multimedijalni umjetnik i tehničar Zagrebačkog plesnog centra, koordinira izvođače fizički ih premještajući, obilježavajući im pozicije, neprikladno osvjetljavajući, sve prema vlastitu nahođenju. Njegova elegantna i grandiozna svjetlosna instalacija s početka predstave naglašava siromaštvo produkcije ostatka predstave potencirano zanimljivim detaljima kao što su rupa na čarapi plesačice i radna rasvjeta. Njegovo komično drsko upletanje izvođača asocira na tragično upletanje nekompetentne i tvrdoglave više sile. Ipak, to rezultira kreativnim snalaženjem izvođača unutar zadanih okvira (pjevačica prkosno preokreće gornji dio notnog stalka nakon što je neodgovarajuće usmjeren).

    Tehnika je kreirana polazeći u siromašnim produkcijskim uvjetima, ali, kako navodi autorica, iz poštovanja prema publici, nije poluproizvod. Time ukazuje i na odgovornost spram vlastitosti i umjetnosti. Na sceni stoga nema ni traga ogorčenosti na licima izvođača, zaokupljenih svojim istraživanjima posvećenim svojim zanatima. Time je iskazana suptilna nadmoć umjetnosti nad politikom, kao i svjedočanstvo o nesalomljivosti umjetničke strasti i volje.

    © Mirna Rončević, PLESNASCENA.hr, 23. travnja 2011.

Piše:

Mirna
Rončević

kritike i eseji