Pogled s osmatračnice

28. tjedan suvremenog plesa, Zagreb i Rijeka, 24. svibnja – 2. lipnja 2011.: Jasmin Vardimon Company, 7734, kor. Jasmin Vardimon

  • Jasmin Vardimon Company, 7734, kor. Jasmin Vardimon

    Plesni teatar Jasmin Vardimon pripada u velike kazališne događaje. To je onaj relativno noviji žanr svjetskog kazališta (jakih autorskih osobnosti poput Platela, Sashe Walz ili kompanije Peeping Tom) koji objedinjuje sjajnu svestranu izvođačku moć i energiju s velikim, snažnim slikama, u čijoj je pozadini kreativno i nenametljivo korištenje visoke scenske tehnologije. Tako i Vardimon mijenja slike = svjetove s preciznom lakoćom. U angažiranoj (ali igrivoj, a ne pretencioznoj) simbolici koja izaziva prepoznavanje ili spoznaju ili slutnju ili dojam, ili asocijaciju koju tek moramo sami uobličiti u misao, ovaj moćan oblik teatra naizmjence otvara vertikalu povijesnog sjećanja i horizontalu nespojivih svjetova koji egzistiraju paralelno, ovako, s mudre, ugodne distance gledališta, posve van pameti.

    Jasmin Vardimon Company, 7734, kor. Jasmin VardimonA sve je krenulo iz nekog lijepog, začudnog sna o ljubavi, u kojem slušamo Wagnera i gledamo dirigenta kako odlučno vodi izvedbu. Naravno, dirigentska strast, kao i izbor glazbe, uskoro dobiva nove asocijacije. Potreba za redom, zadanim skladom, onako kako uzdignuti štapić vodi, nesmiljen u strogoj zadanosti tempa i dinamike…

    Poticaj za predstavu 7734, kako navodi bilješka u programskoj knjižici, bile su naslijeđena sjećanja i priče o holokaustu. Mi, ma koliko zaboravljivi, ne moramo kopati tako daleko. Baš su ovih dana povodom hvatanja ratnog zločinca generala Mladića vijesti pune rekapitulacije njegova uspješnog djelovanja u Bosni: 8000 ubijenih muškaraca u Srebrenici. Koliko je to brdo ispražnjenih košulja i hlača?

    Porazno i zastrašujuće izgleda scena Vardimonove na kojoj je gomila svakodnevne šarene odjeće, iz koje izlaze, po kojoj gmižu, u koju se gube, tijela bez identiteta, bez detalja. U nekim kratkim bezbojnim logoraškim haljecima, bez svijesti i stava, stegnuti u ogoljelom grču, oni su čisti strah koji trese sve mišiće. A od njihova straha i bijede raste moć onih drugih, uniformom kao zaštićenih od svih moralnih dilema… No, autorica nikada ne traje predugo u tim scenama, nego im se redovito, opetovano vraća i varira ih. 

    U međuvremenu otvara paralelno jedan – naizgled sasvim drugi pogled. Nešto kao diskretni šarm buržoazije. Stražarska osmatračnica na drugoj strani scene pod drugim svjetlom postaje osmatračnica na plaži na kojoj je idila: troje krasnih, finih ljudi, (mladići vjerojatno rade kao spasilačka služba) zadivljenih prirodom, pogledom i sobom. No, kroz razgovor pri razgledavanju krajolika javljaju se primjedbe o nesavršenim dijelovima tog njihova pejzaža, dijelovima koji ga, zapravo, kvare, i koje bi, da li stablo, zgradu, onu dosadnu obitelj ili preglasnu djecu, trebalo – maknuti. Prekrižiti na slici da bi ona uistinu bila onakva kakvom je oni žele... 
    Jasmin Vardimon Company, 7734, kor. Jasmin Vardimon, foto: Laurent Ziegler
    Koliki je to korak do logora? Krije li se to u svima? To animalno, posesivno, okrutno u zaigranosti uloge koja se u ovom Babilonu stalno mijenja. Crvena zastavica na osmatračnici najavljuje nepogodu, ali tko bi na to mislio sjedeći za stolom pri sunčanoj dokolici. I u trenu se sve promijeni. U trenutku netko od logoraša zamijeni čuvara koji je pokazao znak slabosti. I postaje još okrutniji čuvar. Koliko pozicija (vizualno = uniforma) moći odnosno nemoći promijeni čovjeka?

    Na kraju autorica spaja vremena i svjetove. Vrlo duhovito, ironično i groteskno ostvaruje preobliku likova i potvrđuje koliko je opasna igra s naizgled mrtvim stvarima, idejama, ideologijama i kako vrag nikada ne spava. Nama na ovim prostorima to je i previše jasno. 

    © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 2. lipnja 2011.
    Jasmin Vardimon Company, 7734, kor. Jasmin Vardimon, foto: Laurent Ziegler

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji