Programirani put kretanja

28. tjedan suvremenog plesa, Zagreb i Rijeka, 24. svibnja – 2. lipnja 2011.: Alias, Sideways Rain, kor. Guilherme Botelho

  • Alias: Sideways Rain, kor. Guilherme Botelho

    Predstava koja je, vjerujem, podjednako oduševila i plesnu i širu publiku na ovogodišnjem Tjednu suvremenog plesa je Sideways Rain, predstava brazilsko-švicarske skupine Alias. Skupinu je osnovao brazilski koreograf Guilherme Botelho, nakon što je deset godina proveo u Ženevskom baletu, pod vodstvom Oscara Araiza, koreografa također brazilskog podrijetla.

    Sideways Rain jedna je od najdorađenijih predstava na Tjednu, koja uspješno komunicira s publikom prvenstveno tijelom, služeći se jednostavnom idejom, vješto koreografski razrađenom, ne podcjenjujući publiku, dajući joj mogućnost slojevitog čitanja. S druge strane, riječ je o tradicionalnom pristupu plesnom kazalištu utemeljenom na slikama, dakle samo vizualnom dojmu koji ostavlja na gledatelja. Čitava se koreografija zasniva na kontinuiranom prolasku plesača scenom slijeva nadesno, što će mnoge gledatelje koji prate ovaj festival podsjetiti na gostovanje skupine Rosemary Butcher s predstavom White, prije nekoliko godina.
    Alias: Sideways Rain, kor. Guilherme Botelho
    Petnaest plesača kreće se prema mnogobrojnim zamišljenim linijama na način da najprije hodaju na sve četiri, zatim rolanjem, kolutanjem, hodanjem unatraške, trčanjem te jednostavnim plesnim sekvencama koje ih uvijek vode u istome smjeru. Scena je prazna, neutralna, samo s crnim ulicama po strani iz kojih plesači izlaze i u koje nestaju, katkada mijenjajući odjeću, uvijek svakodnevnu. Glazba je elektronska, sintetska (Murcof – Fernando Corona), a samo na trenutke u pozadini se razaznaje jazz melodija dok jedan par zastaje između prolaznika pokušavajući uspostaviti kontakt.

    Upravo je dublji kontakt među njima nešto što je gotovo nemoguće uspostaviti. Oni su programirani stroj koji se nezaustavljivo kreće i u kojem svaki pojedinačni sudionik ima neku zasebnu putanju, a zastoj nije dozvoljen. Svaki je dodir usputan, kao poluga koja opet usmjerava dalje. Botelho time postiže meditativnu protočnost, a fluidna, repetitivna forma, na kojoj dovoljno dugo ustrajava, u nekim trenucima toliko zavara oko da ostavlja dojam pokretne trake. Ustrajavanje na istom principu koreograf je iskoristio kao prednost kojom se poigrava ispitujući različite mogućnosti kretanja tijela u istome smjeru – mogućnosti za plesače, jednako kao i za gledatelja.
    Alias: Sideways Rain, kor. Guilherme Botelho
    I dok počinju kao djeca ili evolucijske preteče čovjeka napredovati polako četveronoške, dalje rastući kroz sve kompleksnije zadatke, izvođači predstavu završavaju sve brže trčeći, potpuno ogoljeni s jednom rukom koja ih magnetski vuče naprijed. Postupno sa sobom počinju duž scene povlačiti prozirne niti ispunjavajući scenu do samoga kraja samo njima, formirajući skulpturu od horizontalnih paralelnih linija, ostavljajući tragove onoga što se dogodilo, tragove ispisivanja, ili našeg iščitavanja, tragove rada, energije, kretanja, iskustava. Međutim, je li to što smo vidjeli bio napredak, samo vrtnja u krug ili nam je predočen samo segment njihova puta?

     © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.hr, 4. lipnja 2011.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji