Utjecaj medija i povratak tijelu

28. tjedan suvremenog plesa, Zagreb i Rijeka, 24. svibnja – 2. lipnja 2011.

  • Tao Te, kor.: Ferenc Fehér

    Ovogodišnja selekcija Tjedna suvremenog plesa objedinila je i podsjetila na veliku raznolikost pristupa suvremenoj plesnoj umjetnosti te dokazala kako raskošna produkcija nije nužno uvjet za kvalitetnu predstavu. Češće su skromnije predstave umjetnički nadjačale velike kompanije i popularne autore. Osim toga, Festival se već drugu godinu za redom barem jednom izvedbom izmjestio iz strogog centra Zagreba, ukazavši na još jedan gradski scenski prostor prikladan za ples – scenu Travno Zagrebačkog kazališta lutaka. Međutim, zagrebačka kulturna javnost još jednom se pokazala prilično tromom kada je riječ o prelasku Save u manje elitni dio grada. Još je jedno pohvalno decentraliziranje ponovna organizacija dijela programa u Rijeci, dok je isprva najavljeni splitski dio ovaj put nažalost izostao.
    Protein Dance Company, LOL (lots of love), kor. Luca Silvestrini
    Osim potpunog prelaska plesa u drugi, filmski medij (Wenders: Pina 3D) te poigravanja s crtežom i video projekcijom (Božić: Beginning), kojima je obilježen prvi festivalski dan, ostatak programa pokazao je mnogo manju fascinaciju u korištenju novomedijskih alatki, a sve veći interes u propitkivanju utjecaja novih medija na komunikaciju, izvedbu ili tijelo samo. Britanska Protein Dance Company je u predstavi LOL prikazala površnost komunikacije putem društvenih mreža, pristupom koji je kao i tema prikladan mlađoj populaciji.
    After Trio A, koncept / koreografija: Andrea Božić, foto: Ksenija Španec
    Andrea Božić, hrvatska koreografkinja koja živi i radi u Nizozemskoj, u jednom je od dva prikazana rada (After Trio A) iskoristila video zapis manifestne postmoderne koreografije Yvonne Rainer iz 1966. kako bi se, između ostalog, bavila pitanjima poput sjećanja, tjelesnog pamćenja i učenja koreografije i ponovno podsjetila na pitanja kojima se bavila Yvonne Rainer – takozvani čisti, jednostavan, pješački ples nije nimalo jednostavan kao što se čini onome tko ga gleda. Na scenu je postavila dvije plesačice (Sonja Pregrad i Iva Hladnik) da na licu mjesta pokušaju naučiti  i zapamtiti istu tu koreografiju koju prvi put vide u cijelosti. U ranije spomenutoj predstavi Beginning projekcija crtanja uživo (Julia Willms), odnosno sjena njezine vlastite izvedbe na istoj projekciji, poslužila joj je pak za ispitivanje tema kao što su započinjanje, nadahnuće i umjetnička kooperacija.
    Early Ripen Early Rot, kor. Adam Linder
    Australski koreograf Adam Linder frenetičnu, hiperproduktivnu i konzumacijsku prirodu više ne tako novih medija upija u vlastito tijelo. Upravo je po tjelesnim stanjima koja postiže Linder jedan od zanimljivijih koreografa koje smo vidjeli na Tjednu. Njegova mračna, apokaliptična predstava Early Ripen Early Rot prikazuje tijelo koje poskakuje između mlitave iscrpljenosti i živčanih trzaja, umorno od stalnih podražaja, nekontrolirano, bezlično, odbačeno. Slično novo tijelo pronalazi i hrvatska koreografkinja Marjana Krajač u izvedbi A Short Fantasy About Reclaiming the Ownership of My Body: ono postaje na neki način nedefinirano, vrludavo, mlako, opijeno ili umorno, u svakom slučaju ne pod potpunom kontrolom izvođačice.
    Liquid Loft: Running Sushi, kor. Chris Haring
    S druge strane, Running Sushi austrijske skupine Liquid Loft uzima medijski posredovanu i deformiranu percepciju cijele jedne kulture, one japanske, i servira je kroz dvanaest kratkih scenskih slika redom koji je prethodno u predvorju determinirala publika birajući s pladnja pripremljene komade sushija. Izvrsni izvođači, Stephanie Cumming i Johnny Schoofs, kroz karikiran pokret nadahnut manga stripovskim motivima na vrlo duhovit način ilustriraju život zapadnjačkog bračnog para izgubljenog u prijevodu trendovskih japanskih pojmova. Sličan bismo pristup mogli pripisati također austrijskoj skupini Unicorn u predstavi Your Majesties, koja raskrinkava medijsku pojavnost političara.
    Sol Picó cia de Danza, Barcelona, Španjolska, El Llac les Mosques (Jezero komaraca), kor. Sol Picó, foto: Ksenija Španec
    Kao potpuni kontrast te odmak od medija i medijskih utjecaja za nekoliko je festivalskih predstava karakteristično slavljenje plesnog pokreta samog ili njegova izvođenja. Riječ je o predstavama koje stavljaju naglasak na čistu, apstraktnu i intrinzičnu tjelesnu energiju, na plesanje i plesački habitus. Primjerice, već zrele i iskusne izvođačice i autorice Clara Andermatt iz Portugala te Španjolka Sol Picó uživaju u bivanju na sceni, u scenskom iskustvu kao takvom i svim izazovima i sitnim trikovima koje ono donosi. One se na sceni izvrsno zabavljaju. Hrvatska plesačica Petra Hraščanec u suradnji s dramaturgom Sašom Božićem (De facto) također se dobro provodi isplesavanjem na niz nekih njoj dragih pjesama, u izvedbi Love Will Tear Us Apart, ali taj užitak nastoji dijeliti s publikom posvećujući svaku od točaka nekom drugome.

    David Zambrano ples koristi kao sredstvo spiritualnog čina, krajnje intimne svetkovine u izvedbi My Fire Is Still Burning For You. Gledamo je u dva dijela, kao probu i kao izvedbu svojevrsne molitve u kojoj plesač iskreno ponire u sebe krećući se mirno i staloženo scenom uz povremeno ekstatične uzvike.
    Thomas Noon Dance: Glitch, kor. Thomas Noon
    Španjolska skupina Thomas Noon Dance izvela je dvije kraće koreografije, Glitch i Bound. Njihov je vokabular krajnje apstraktan, visokoestetiziran pokret, čistih linija, s mnogo kontakata. Posebno se istaknuo Glitch s neobičnom suvremenom glazbenom podlogom slovenskoga skladatelja Boruta Krisznika, izgrađenoj na temelju istoimenih zvukovnih nuspojava koje se javljaju prilikom sviranja instrumenata, raznih škripanja i grebanja koja kreiraju pomalo tjeskobnu atmosferu. Na razini pokreta događa se slično – manipulacije kontaktom koje nikada ne prerastaju u konkretan duet, tercet ili kvartet, nego su neprestano na razini zadirkivanja. Švicarski Alias u Sideways Rain pokret također potpuno apstrahira pa se može reći da ta predstava više od svih na Festivalu odaje počast kretanju samom.
    Tao Te, kor.: Ferenc Fehér
    Na kraju Festivala, izvrstan mađarski duo Ferenc Fehér i Ákos Dózsa u predstavi Tao Te intenzivanim duetom prepunim energičnih dvoboja na tragu borilačkih vještina, ispisuje tople prijateljske rečenice o suradništvu, toleranciji, sukobu mišljenja, raspravi, borbi ideja, ali uz neizostavnu međusobnu podršku i poštovanje osobe. Dostojan kraj koji je zagrebačka publika ispratila dugim aplauzom.

    © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.hr, 10. lipnja 2011.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji