Usporedne realnosti plešućeg tijela

28. tjedan suvremenog plesa, Zagreb i Rijeka, 24. svibnja – 2. lipnja 2011.: After Trio A, koncept / koreografija: Andrea Božić

  • After Trio A, koncept / koreografija: Andrea Božić, foto: Ksenija Španec

    Konceptualna koreografija After Trio A plesne autorice Andreje Božić u suradnji s vizualnom umjetnicom Julijom Willms i glazbenim umjetnikom Robertom Pravdom dijalog je s kultnim plesom Yvonne Rainer Trio A, izvanredno suptilno i uzbudlljivo djelo koje problematizira podjednako izvođačku i gledateljsku prisutnost i perceptivnu pozornost, pitanja tjelesne memorije i umreženosti u umjetničko nasljeđe.

    Petominutna koreografija Trio A američke plesačice, koreografkinje i filmske autorice Yvonne Rainer paradigmatsko je djelo plesne postmoderne. Zamišljeno kao prvi dio koreografije A Mind Is a Muscle, praizvedeno je 1966. godine u Judson Church. U tišini, plesali su ga simultano, ne i unisono, David Gordon, Steve Paxton i sama Yvonne Rainer. Od tada je ta koreografija plesana u najrazličitijim postavama i inačicama, učila se individualno s ovlaštenim prenositeljima koreografije ili samostalno, učila se grupno pa ju je odjednom znalo plesati i po pedeset plesača. Postavljana je uz rock-glazbu, uz izgovaranje tekstova, s nagim izvođačima koji su oko vrata imali omotanu američku zastavu, plesana je unatrag ili u step cipelama, a sama Yvonne Rainer prenijela je Trio A, primjerice, plesačima Barišnjikove trupe White Oak Dance Project naslovivši ga Trio A Pressured #3. (Riječ je o višednevnom programu naslovljenu Past/Forward u sklopu kojega je Mihail Barišnjikov 2001. pozvao Davida Gordona, Stevea Paxtona, Simone Forti, Yvonne Rainer, Trishu Brown, Lucindu Childs i Deboru Hay da postave svoje koreografije s plesačima njegove trupe.)

    After Trio A, koncept / koreografija: Andrea Božić, foto: Ksenija ŠpanecNa pitanje zašto je ta koreografija toliko značajna Yvonne Rainer kaže: „Najjednostavniji odgovor je: zato što je preživjela, kao jedina intaktna sačuvana moja koreografija, i to u obliku dokumentarnoga zapisa. Radi se o 16 mm filmu prenesenom na video koji je realiziran 1978. Plesačica solistica sam ja osobno. A kako sam zapravo prestala plesati 1975, kritična sam prema toj izvedbi na filmu. No ipak može poslužiti kao izvor i sredstvo za upoznavanje, ne moga rada u cjelini, nego jednog aspekta moga rada.“ (Iz predavanja Yvonne Rainer u sklopu seminara Publika u jednini množine, (Pariz, 2001) održanog pod vodstvom francuske filozofkinje Véronique Fabbri i organizaciji College international de philosophie i Centre National de la Danse.) Zahvaljujući tom kratkom filmu (dostupnom na youtubeu), koji je producirala Sally Banes, autorica knjige Terpsichore in Sneakers, Post-modern dance (1978), kanononskog djela o američkom postmodernom plesu, Trio A je demokratiziran i multipliciran.

    Uzimajući spomenuti film kao referentni materijal, Andrea Božić poziva za svaku izvedbu predstave After Trio A uvijek novo dvoje plesača, predstavnika lokalne plesne zajednice koji dotad nisu gledali zapis Raineričine koreografije. Ili ga barem nisu gledali studiozno, jer teško je pretpostaviti da se imalo savjestan sudionik suvremene plesne scene bilo koje grupacije nije susreo s tim antologijskim djelom. Na izvedbi u sklopu 28. tjedna suvremenoga plesa izvođačice su bile Sonja Pregrad i Iva Hladnik, izvanredno osviještene plesačice i zanimljive autorske osobnosti, reprezentativne predstavnice hrvatske nezavisne plesne scene.
    After Trio A, koncept / koreografija: Andrea Božić, foto: Ksenija Španec
    Scenski prostor predstave After Trio A organiziran je poput glazbeno-vizualne instalacije. U pozadini su scene dva velika ekrana, s lijeve strane se nalazi stol za kojim radi Julia Willms, a s desne instalacija od zvučnika koji visi na lancima i dva jastuka na podu kojima će upravljati Robert Pravda proizvodeći začudnu, snažnu i nepredvidivu glazbenu buku. S prednje strane scene nalazi se paravanom skriven monitor, a u zadnjem redu gledališta pult s kojega cjelinom izvedbe ravna Andrea Božić dozirajući ulomke iz filma Sally Banes i projicirajući rečenice iz programatskoga teksta Yvonne Rainer No Manifesto (1965).

    Spomenuli smo da je Trio A prvotno izveden kao trio, a na snimci je sačuvan kao solo. Tim nestabilnostima u broju izvođača operira i Andrea Božić u svom coveru pa tako After Trio A, iz vizure gledatelja, počinje kao plesni solo. Sonja Pregrad je sama na sceni i uči koreografiju s monitora postavljenog na podu scene, okrenutog prema njoj a pravanom skrivenim od publike. Plesačica uči dvominutnu sekvencu koreografije, na način da u tom prijenosu pokreta ne zastaje na dijelovima ili detaljima koje ne uspijeva uhvatiti nego zadržava kontinuitet i ide dalje, uvijek ponovno iz početka koji je naglašen zvukom zvonca koje se oglašava sa stola pokraj scene i kojim upravlja Julia Willms.

    After Trio A, koncept / koreografija: Andrea Božić, foto: Ksenija ŠpanecZnačajno je za Trio A to da izvođačica ni u jednom trenutku ne usmjerava pogled u publiku. Yvonne Rainer kaže da je tom strategijom željela ispitati narcizam izvođača koji se hrani suodnosom: gledan sam i gledam. Raineričin je pogled uglavnom decentriran u odnosu na publiku, a u situacijama kada se nađe frontalno prema gledateljima zatvara oči. Princip negledanja u publiku preuzima i Andrea Božić, na način da su oči Sonje Pregrad širom otvorene i uvijek uprte u – materijal koreografije. Kada se uključi druga izvođačica, Iva Hladnik, ona uči koreografiju gledajući ples Sonje Pregrad koja gleda koreografiju Yvonne Rainer koja pak sama u izvođenju te koreografije nikada ne pogleda u publiku. Složena je koreografija gledanja i negledanja uspostavljena.

    After Trio A afirmira strategiju negledanja publike zbog napete koncentracije plesačica, da im ne promakne pokret koji trebaju povlastiti. A ta koncentracija plesačica na materijal koreografije stvara njihovu iznimnu prisutnost na sceni, prisutnost koja je visoko napeta i usprkos ponavljanju stalno jedne te iste sekvence uzbudljivo nova i nepredvidljiva u neprekidnoj mogućnosti greške u memoriranju pokreta. Hrabrost izvođačica da izlože pogledu proces učenja, usvajanja i pamćenja plesa, koji u slučaju koreografije Trio A, iako operira pješačkim, običnim pokretom i proklamira nevirtuoznost, nije nimalo jednostavan (više u: Jill Sigman, Koja značenja ples prenosi i stvara ili Trio A i mit običnoga pokreta, u Kretanja 5, Zagreb, 2006), dodatno izoštrava našu percepciju i izaziva gledateljski entuzijazam. Između dviju izvođačica uživo, jedne izvođačice na filmu i gledatelja, na djelu je kompleksno sudioništvo pogleda.
    After Trio A, koncept / koreografija: Andrea Božić, foto: Ksenija Španec
    Otprilike na sredini predstave ukida se filmski zapis i Sonja Pregrad ponavlja ono što je od pokreta zapamtila. Iva Hladnik je slijedi s minimalnim vremenskim odmakom, gotovo unisono. Sonja Pregrad zaboravlja poneki pokret. Staje. Njezino tijelo razmišlja. Kreće dalje. Iva Hladnik je tijelom pretvorenim u pogled prati. Ponavljanjem sekvenci tijela se umaraju. Plesačice ustrajavaju. Tijela se mijenjaju, bivaju sve više prožeta plesnom gestualnošću Yvonne Rainer. Pred nama se rastvara ono što Laurence Louppe zove „radom plesa“.

    Novi se slojevi slažu: na ekranu se ponovno projicira snimka dijela originalne koreografije, ali i snimka Sonje Pregrad koja uči koreografiju, kao i rečenice iz programatskoga teksta Yvonne Rainer No Manifesto poput: No to spectacle; No to virtuosity; No to style; No to camp; No to the glamour and transcendence of the star image; No to seduction of spectator by the wiles of the performer; No to moving or being moved itd. Kontrapunktualno tim uputama Andrea Božić uvodi greške: Sonja Pregrad, koja je dotad plesala odjevena u uobičajenu plesačku radnu odjeću (svijetle udobne hlače, široku majicu, tenisice), obući će blještavo zelenu glamuroznu majicu. A Iva Hladnik na glavu će staviti šešir. I nastavit će plesati loop dvominutne sekvence. A camp strategiju još će pojačavati Julia Willms koja sudjeluje i u samoj izvedbi izlazeći na scenu kao cirkusantica koja baca tri loptice u zrak i virtuozno uvijek dočekuje dvije dok je treća u zraku. Tim triom loptica završava predstava.
    After Trio A, koncept / koreografija: Andrea Božić, foto: Ksenija Španec
    U mraku gledamo eliptične tragove zelenog fosforescentnog svjetla koje ostavljaju loptice bacane u zrak. Kao da se trio plesačkih tijela rastvorio u partikule, u koncept, u entuzijastičnu kvantnu koreografiju. After Trio A multiplicirao je dijalog s djelom Trio A i realizirao moćnu usporednost različitih realnosti iste koreografije otkrivajući Andreu Božić kao hrabru, inteligentnu i imaginativnu plesnu sugovornicu Yvonne Rainer.

    © Katja Šimunić, PLESNASCENA.hr, 8. lipnja 2011.

Piše:

Katja
Šimunić

kritike i eseji