Moć crvenih cipelica

28. tjedan suvremenog plesa, Zagreb i Rijeka, 24. svibnja – 2. lipnja 2011.: Sol Picó cia de Danza, Barcelona, Španjolska, El Llac les Mosques (Jezero komaraca), kor. Sol Picó

  • Sol Picó cia de Danza, Barcelona, Španjolska, El Llac les Mosques (Jezero komaraca), kor. Sol Picó, foto: Oscar de Paz

    Shvatljivo je bilo razočaranje publike zbog otkazivanja druge izvedbe Jezera komaraca španjolske skupine Sol Picó Company. Naime, kako to već biva, brzo se pronio glas o originalnoj, rokerskoj, sjajnoj predstavi i umjetnici divlje, nesputane životne energije i mašte. A mi koji smo imali sreću i privilegij provesti večer na njihovu Jezeru komaraca lagano smo se smrznuli na vijest da je Sol sljedeće jutro pozlilo i da je završila u bolnici. Jer ona vodi predstavu pršteći od vitalističkog prkosa spram godina, zamora materijala, životnih predispozicija i očekivanih obrazaca ponašanja, a na kraju smirena, zakočena i nemoćna u oklopu kao od gipsa, i izložena poput nekog raspela (izgleda duhovito i toplo kao kada bi dijete napravilo Isuseka od glinamola), poziva publiku da joj se potpiše na oklop. Za uspomenu, za sjećanje. Kao dokaz da je tu bila i s nama komunicirala; kao simbol dosljedne, dirljive ljudske tvrdoglavosti u borbi s prolaznošću vremena.
    Sol Picó cia de Danza, Barcelona, Španjolska, El Llac les Mosques (Jezero komaraca), kor. Sol Picó, foto: Ksenija Španec
    Jezero komaraca istovremeno je rock koncert, performans i plesni teatar. Uz autoricu tu je neodoljiva ekipa umjetnika: plesači Valentí Rocamora i Torà te bend koji čine dvije silne žene, Mercè Ros (bubanj i glas) i Mireia Tejero (saksofon i glas), te dva krupna odgovarajuća im muškarca, Jordi Pegenaute Femi (gitara i glas) i Joan Rectoret (bas gitara i glas). Živopisni, otkačeni i žestoki, duhoviti u citatima rokerske erotičnosti uskih kožnih hlača, čipke i suknjica od tila, oni stvaraju sjajnu glazbu koja jednostavno tjera na organski bunt prizivajući crno-bijeli svijet (kako su pjevali naši dečki iz Dubrave) i zlatno vrijeme novog vala.

    Sol Picó cia de Danza, Barcelona, Španjolska, El Llac les Mosques (Jezero komaraca), kor. Sol Picó, foto: Marta VidanesNeposredno i slobodno u osobnim asocijacijama, pomaknuto u rekviziti (poput kaktusa na perilici rublja, u čijoj sjeni malo odmori čovjek s velikim sombrerom), coolerski u kretanju scenom, sjedanju u fotelju, detaljima punim humora poput moćnog macho tipa koji ženu sprema u perilicu, da bi iz toga postala mađioničarska točka nestajanja i zamjene kostima, izvođači predvođeni s Picó opuštaju i uvlače publiku u svoju sada našu atmosferu. No onda Picó poput energetske bombe kreće u plesni crescendo čiji je vrhunac flamenco na špicama crvenih baletnih papučica. Posve je obuzima strast igre; moć crvenih cipelica. Kao da bi to bivanje u brbljavom zanosu moglo trajati i trajati, ali je onda zaustavljena okrutno tvrdo – dio po dio tijela se koči, okamenjen navlakom od gipsa. Val suosjećanja preplavljuje publiku koja sad ima potrebu sići do ukočene plesačice, nemoćne umjetnice, i dotaknuti je, nacrtati srce ili cvjetić, ostaviti toplu poruku i potpis.

    A još vam je teže pri duši ako poznajete i previše primjera s bliske vam plesne scene, i znate kolika je izloženost povredama, koliko se boli pretrpi u borbi s vlastitom materijom i koliko su plesači nezaštićeni u cijelom tom stvaralačkom procesu. A opet ne mogu protiv sebe. I... Plešu. (Picó se oporavila i vratila u Španjolsku.)

    © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 10. lipnja 2011.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji