Ornamentika klinastog pisma

28. tjedan suvremenog plesa, Zagreb i Rijeka, 24. svibnja – 2. lipnja 2011.: Izraelska opera i Suzanne Dellal Centar, The Project, kor. Jacopo Godani, Yoram Kami, Marco Goecke

  • Izraelska opera i Suzanne Dellal Centar, The Project, kor. Jacopo Godani, Yoram Kami, Marco Goecke

    Nažalost, izraelske plesače je, kao i nekih proteklih godina, u potrebi većeg prostora ugostila koncertna dvorana Lisinski (umjesto HNK), čime projekti dobivaju na reklami i vidljivosti (i znam, većem broju posjetitelja), ali definitivno gube na scenskoj čaroliji. Stoga je neumjesno govoriti  o razinama oblikovanja rasvjete i atmosfere i finom sjenčanju tijela. I stoga je ovaj prikaz krnji, baš kao i izvedba. Svakako smo vidjeli još jednu jaku izraelsku plesnu kompaniju, koja se pokušava nametnuti specifičnim stilom utemeljenim na kombinaciji „estetike i tehnike klasičnog baleta i smjelosti suvremenog plesa“. Riječ je, zapravo, o mainstreamu suvremene baletne scene, koreografskim oblicima i traženjima prisutnim na svim baletnim scenama svijeta. (The Project čine tri koreografije internacionalne autorske postave.)
    Izraelska opera i Suzanne Dellal Centar, The Project, kor. Jacopo Godani, Yoram Kami, Marco Goecke
    Ono što je uistinu specifično činjenica je plesačka tijela na sceni nisu baletna (u smislu europske tradicije), nego su u skladu s tradicijom izraelskog plesa suvremena: čvrsta, nabijena, bliža podu, čime se dobiva pomalo tvrda, opora poetika pokreta. Plesači su brzi i snažni, ali bez lakoće, pozicije i figure su prepoznatljive, ali završene u snazi brze, kratke izmjene poza. Možda je za tu kvalitetu plesanja grupe najkarakterističnija prva koreografija večeri: Light years talijanskog koreografa  Jacopa Godanija, koja slijedi neku militantnost u glazbi i kostimu (maslinastozelene boje uz sive čarape) i pretače je u pokret. Brz, odrješit i grub, s elementima manipulacije u međusobnim odnosima, kao i u odnosu pojedinca i grupe. Point of Origin Yorama Kamija, čist u formi pas de deuxa, plesan u brzom savladavanju prostora i prolazu i izmjeni plesača, najbliži je pojmu divertismana. Klasičan i u izboru glazbe – Schubertova Arpeggione sonata – teži lakoći i upućuje na ishodišne oblike baleta.

    Izraelska opera i Suzanne Dellal Centar, The Project, kor. Jacopo Godani, Yoram Kami, Marco GoeckeSupernova gosta iz Njemačke Marca Goeckea, koji potpisuje koreografiju i kostim, igra je s onim neshvatljivim trenutkom iza osobnog velikog praska. Tu nepoznatu mističnu prazninu tame Goecke prevodi u oblik plesne santerie. U atmosferi brbljavog, vrištećeg  jazza, i asocijacijama na New Orleans, magijski obred, tajanstveni prah (kasnije sam pročitala da je riječ o soli) i vatru, ovo je kao plesno prakticiranje woodooa plesača u crnom (s flourescentnim naznakama nekih dijelova kostura). Naglasak je ipak na samom plesu (pogotovo u situaciji ogoljene scene Lisinskog), razlomljenom i brzom (mjestimice mi se činio i prebrzom u pokušaju hvatanja tempa colemanovske jazz improvizacije) pokretu. Dodajmo da je riječ o aktivnom i cijenjenom europskom autoru čija je koreografija najavljena i na repertoaru zagrebačkog HNK-a sljedeće sezone.

    Iako je, dakle, riječ o tri različita autora i ishodišta, scenske slike izjednačava karakteristična ornamentika tijela u brzim izmjenama oštrih kutova. Zaustavljena u fotografiji asocira na klinasto pismo.

    © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 10. lipnja 2011.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji