Žive i rade

Dvije priče, red. Una Vizek, kor. Ksenija Krutova, Una Vizek

  • Dvije priče, red. Una Vizek, kor. Ksenija Krutova, Una Vizek

    Dvije priče je dokumentarno igrani spektakl o stvaranju imaginarnog spektakularnog sola za fenomenalnu plesačicu Kseniju Krutovu…“ Citirani početak programskog teksta poziva na dijalog s autoricom i jednom od izvođačica Unom Vizek. Scenski događaj odigran 24., 25. i 26. lipnja u dvorani zagrebačkog Plesnog centra nije spektakl, ako pod spektaklom, kao i gospodin Klaić, predrazumijevamo nešto uzbudljivo, zapanjujuće, efektno, golemo, sjajno i tome slično, ali jest oblik scenskog dokumentarca na temu neuspjelog pokušaja stvaranja spektakularnog sola prekrasne Krutove. Zapravo je Vizek izmjestila Krutovu (uistinu plesačicu koja je nosila nekoliko naslova suvremenog baletno teatarskog izričaja u zagrebačkog HNK) iz čarobne kutije glavne nacionalne kazališne kuće, da bi je ugostila u svojoj skromnoj kućici, studiju ogoljelih zidova s nekoliko stolaca i jednim monitorom koji dokumentirano svjedoči faze stvaralačkog procesa.

    Dvije priče, red. Una Vizek, kor. Ksenija Krutova, Una Vizek I što joj je ponudila za uzvrat? Slobodu, (koju, kaže Krutova, najviše voli), opušteni razgovor, igru asocijacija, improvizaciju, neki drugačiji način rada. Naravno, nije se desio nikakav spektakularan solo, nego druženje u komornoj (kao sasvim prisnoj) atmosferi, u kojoj nam autorica priča (za moj ukus na previše ležeran način) kako je sve to bilo, kako su otkrile ono zajedničko: Rodila se. Živi i radi; kako si je to ona otprilike zamislila, pa onda proživljavala u stalnoj izmijeni faza hrabrosti i panike, optimizma i malodušja. Puna samoironičnih komentara, Una Vizek kao da se cijelo vrijeme pita da li se to ona (inženjerka elektrotehnike koja bi htjela biti plesačica i koreografkinja) trebala usuditi pozvati istaknutu članicu Baleta na zajedničko plesanje i druženje. Ali zašto ne? Nije rijetkost da se koreografijom kao režijom, organizacijom pokreta, kretanja i znakova, bave ljudi sasvim različitih ishodišta i umjetničkih nazora. (Pitanje je poante rada, razloga djelovanja i odgovornosti...)

    Naravno, Krutova se kreće mekano i lako, moćno u artikulaciji izvježbana tijela koje djeluje u stalnom skladu, ali Vizek je vrlo zanimljiva kao izvođačica i tijekom izvođenja svojih sekvenci jednako, samo na drugačiji način plijeni pažnju. Ta nesavršenost, naizgled tvrdoća pješačkog tijela u suglasju je s njezinim pokretom i potpunoj prisutnosti u tjelesnom izražaju. Tako da je dijalog nesumnjivo moguć, i u njemu je sjajno i vrlo zanimljivo ishodište predstave. Uostalom, Vizek na kraju, kad se čini da nema dalje, brzo i mudro poentira rad ubacujući kontaktnu improvizaciju koju izvode ravnopravno, zavezanih očiju u tjelesnoj i simboličnoj igri povjerenja i međusobnog podržavanja.

    Izlazak s ovim otvorenim, demistificiranim oblikom procesa nije promašaj, ali, kao što je to kod nas prečesto slučaj, riječ je o razini iz koje bi se sad moglo krenuti u vrlo ozbiljan rad. (Kad bi bilo vremena, novaca, prostora i kad Krutova ne bi od jeseni plesala u Portoriku.)

    © Maja Đurinović, PLRSNASCENA.hr, 1. srpnja 2011.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji