Promjena horizonta

25. Eurokaz: we go vzw i Vincenzo Carta Gnosis #1; Dewey Dell, Razbješnjele pedesete urlajuće četrdesete vrišteće šezdesete

  • we go vzw i Vincenzo Carta Gnosis #1U srijedu 29. lipnja Eurokaz se prošetao kazališnim prostorima preko Save. Na sceni MCUK-a belgijska skupina we go vzw i Vincenzo Carta (koautor koncepta uz Ongakuawu, koreograf i jedan od četiri izvođača) izvela je Gnosis #1. Predstava je trebala biti doprinos temi utjecaja znanosti na izvedbene umjetnosti, ali je ispala izmistificiran i dirljiv pokušaj traženja stvaralačke pomoći – izvana.

    U središnjem dijelu komornog tamnog prostora, u ravnini s publikom i okruženi sa sve četiri strane izvođači ritualno kreću u misteriozni čin priključivanja i uključivanja na osobna računala. Na glavi im je sustav EKG-elektroda koje tijekom izvedbe prate moždane valove i šalju informacije na obradu kolektivnom mozgu koji prepoznaje promijene duševnih stanja i prevodi ih u zvuk i svjetlo, a izvođači onda snagom svoje misli mijenjaju svoje emocije, pri čemu je pokret emocionalni provodnik…Rezultat tog procesa je vrlo blijed i monoton, više iskaz neke unutarnje pustinje nego dokaz čudesnih unutarnjih svjetova tijela koje zna, misli i osjeća.

    Dužnost mi je ovom prigodom podsjetiti odnosno uputiti one koji misle (pa onda i olako tvrde), da se ovdje ništa kvalitetno ne događa, na projekt Marije Šćekić Human error (2009) koji je na puno višoj tehnološkoj (u smislu generiranja pomoću skeniranja interpretacije neuroloških aktivnosti), konceptualnoj i izvedbenoj razini, a inspiriran djelom Descartes's Error (Descartesova pogreška) neurologa Antonia R. Damasia, zaronio u medij tijela. 

    Isti dan Eurokaz seli u Muzej suvremene umjetnosti gdje je talijanska skupina Dewey Dell izvela Razbješnjele pedesete urlajuće četrdesete vrišteće šezdesete. Naslov naravno obećava asocirajući na Roaring Twenties, no već prvi pogled na programski tekst razuvjerava: riječ je o nazivima za tri grupe vjetrova koji pušu nad morima Antarktika! U samoj predstavi jedino je zvuk, opskurna, bezoblična zvučna masa, (mjestimice i previše) roaring, a ostalo je koreografija za jedno scensko biće od tri tijela, geometrijski apstraktna i čista. Dominira likovni element odnosno crni kostim (bijeli su podlaktica, kasnije samo dlanovi i kružnica na mjestu lica, odnosno krug na tjemenu) koji mijenja formu tijela i linije pokreta, i sve zajedno najviše podsjeća na postupak Oskara Schlemmera u Trijadskom baletu, (samo što je on mijenjao žive plastične forme i time dobio na dinamici). Plesačice plesno-ritmičkog izraza su uniformirane i maskirane; živi kostimi-skulpture specifičnog kretanja u oblikovanju prostora igre. A to je zračni prostor iznad kontinenata i oceana (magličasto ocrtanih na podu) koji se mijenja u jednoj velikoj promjeni horizonta kad vjetrovi kidaju crni materijal da bi otvorili sjajni prostor svjetla; kao dan koji bljesne nakon noći. I više od toga bi bilo teško otkriti.

    Jednostavno, neki loš dan. Srećom, ovaj izrazito plesni dio festivala imao je nastavak u velikom, moćnom scenskom obredu Akram Khana, kao i u sjajnoj Roaring grupi iz Konga.

    Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 5. srpnja 2011.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji