Drobeći čaše

Riječke ljetne noći: Bitef Dance Company (project Bitef teatra i Grada teatra Budva), Otelo , kor. Maša Kolar, Zoran Marković, Hartera, 8. srpnja 2011.



  • Jedna od najpoznatijih priča iz Shakespearea (prilično aktualna ako je suditi po izvještajima iz crne kronike) je ona o ljubomornom Crncu, nepobjedivom ratniku i izmanipuliranom naivcu, o osvetoljubivosti i moći spletke i – kako to već biva u sprezi borbe za moć i makijavelizma – nevinoj (danas bi se reklo: kolateralnoj) žrtvi.

    Pristupajući tako poznatoj priči, autori su pred specifičnim zadatkom. Naime, nema problema s razumijevanjem priče i likova, u principu svi znamo što se mora dogoditi, i kakva je uloga, karakter i sudbina kojeg lika. (Na primjer, Otelo, Desdemona, Jago i Emilija bili su dovoljni José Limónu za antologijsku koreografiju The Moor’s Pavane, iz 1949. u kojoj se intriga i tragedija dogode unutar dvadesetak minuta povijesnog dvorskog plesa i naizgled protokolarne izmjene parova.) Pitanje je, dakle, kako će nam suvremeni autori sada i ovdje prepričati poznatu priču, prepoznati je kao svoju/našu i odjenuti je – riječ je o plesnom teatru – u pokret, prihvatljive unutarnje i vanjske impulse koji će se pretvoriti u motiv koji će pokrenuti nezaustavljivu sudbinsku strast. U ovom slučaju, strast suvremenog (arhetipskog) primitivca koji (prevaren) kad povjeruje da je prevaren, znači društveno ismijan, kažnjava bez predumišljaja.

    Beogradski Otelo premijeru je imao prošlo ljeto u Budvi. Kostim i scena Angeline Atlagić nose asocijaciju žurke novokomponovane mladeži, a gomila zdrobljenih plastičnih čaša (koje prekrivaju pod) i etnopulsirajuća glazba (Lajko Félix, Koncert 98) smješta radnju u neki privatni klub na brdovitom Balkanu, kao moderniziranu inačicu kafane u kojoj su se nekad – u nastupu nabujale strasti, staklene čaše lomile o zid. Mladići blistaju u satenskim odijelima različitih boja, a ispod sakoa su majice bez rukava i izrađeni mišići, dok su djevojke u laganim, svilenim haljinicama pastelnih boja. Naravno, Otelova (Nikola Tomašević) boja je crna; stasit, opasan tip s kojim nema šale, dok se Desdemona (Tamara Ivanović) diskretno ističe kao nježno tonirano svjetlo, dražesna, vesela i zaigrana djevojka.

    Društvo od četiri mladića i tri djevojke dolazi na parti, spremni na ludi provod. U prostor scene ulaze kroz vrata – mobilnu scenografiju koja kroz brzu i spretnu igru postaju ogledala, stolovi, spremišta… Tako se otvaraju stalno drugi prostori za nove koreodramske prizore.

    Cijela predstava izvedena je u jednom zamahu, prisutno, izražajno i angažirano. Odlična plesačka ekipa (uz navedene tu su još Strahinja Lacković – Jago, Milica Jević – Bianca, Miloš Isailović – Cassio, Miloš Kecman – Roderigo i Ana Ignjatović Zagorac -–Emilija) puna je mladenačke energije, nabrijana za parti, ali istovremeno vrlo precizna u zahtjevnim sekvencama pokreta i plesnim rješenjima. Autorski rukopis Kolarove i Markovića poznat je iz njihovih zajedničkih autorskih i izvođačkih projekata, ali ne u smislu ponavljanja nego u smislu nove kvalitete plesanja na našoj sceni. Bogato nijansiranje i izmjena eforta, čime plesni pokret dobiva na dramskom naboju i izražajnoj plastici čine njihov rad uvijek novim doživljajem i drugačijim gledateljskim iskustvom. Izdah, napeti zastoj, zamah, prijenos… Unutarnja napetost i međusobne silnice rastu karakterizirajući likove i njihove odnose, a izmjena dinamički kontrastnih scena gradi odličan ritam predstave. Prekrasan duet, začudan u usporenom trajanju zagrljaja i poljupca, na trenutak izdvaja Otela i Desdemonu iz realnog konteksta; kao da su se dotaknuvši čaroliju ljubavi izmjestili iz te kaotične grube veselice (glazba Ryuichi Sakamoto i Alvo Nota, kao sjajan kontrast Felixu). Simbolično, pri oblačenju, Otelo Dezdemoni daruje, stavljajući joj oko vrata, svoju kravatu; znamo – omču u koju se beznadno ulovila. Kravata će kasnije u igri biti i međusobna uzica, dokaz da su se bezrezervno predali jedan drugome, ali i – krunski dokaz nevjere.

    Kako tulum raste, čaše se prazne, bacaju sakoi i kravate, dečki se zakvače i Otelo vrlo grubo sredi Jaga. Uopće, raste grubost, tako očita, mačistički odbojna u odlično postavljenom i izvedenom duetu manipulacije Jaga s Emilijom. I sve ide svojim tijekom. Jago je uporan, preuzima priču; kravata stiže na pravo mjesto, a on, u bliskosti pomirbe vodi Otela, šalje negativna impulse, lagano truje alkoholom već zamračenu svijest. Desdemoni nema spasa. Njihov drugi ljubavni duet mirna je, okrutna ekzekucija grešnice od strane uvrijeđenog muškarca s povijesnim patrijarhalnim pravom ovih prostora.

    Omamljena od cijele noći, zapanjena, nemoćna da se suprotstavi ona kao da ni ne shvati što se dogodilo. Ubijena i gurnuta negdje u rupu… I tu je kraj. Mrak. Autori priču završavaju iznenada, ostavljajući nas bez zadovoljštine raskrinkavanja intrige, grizodušja i očaja, pravedne kazne koja bi, po Shakespearu, snašla krivce. Hoće li je više, danas, netko uopće naći?

    © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 14. srpnja 2011.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji