U naglavačke postavljenom svijetu

12. festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, 22. – 26. srpnja 2011.

  • Nats Nus Dansa, Španjolska: Tras Tos, kor. Emilio Gutiérrez

    Usprkos sve manje novca, i sve hladnijem vremenu, bez pompoznog otvorenja (što da se više kaže, plesači su ionako bosi i goli pa motovunska dosjetka ovdje ne bi upalila…) i, na žalost, bez tribina u Kaštelu, na koje smo se, sa zadovoljstvom, u par proteklih godina naviknuli, dvanaesti je Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat održan u cijelosti. 

    Od početnog Tras Tos španjolske skupine Nats Nus Dansa (iza koje se krije autor Emilio Gutiérrez, poznat nam po Žurbi duše Zagrebačkog plesnog ansambla iz 2001.) izvedenog na trgu ispred Kaštela, Festival kao da je pozvao na opuštenu igru u tom našem čudnom, naglavačke postavljenom svijetu prepunom apsurda. Iz četiri male smiješne kućice, na razne otvore izlazi četvero izvođača u narančastim kombinezonima i kapicama. Uniformirani, mehaničkog kretanja, ti su neobični čistaći (rekviziti su metle, kante i automobilske gume), naravno, nespretni i smiješni u svojoj logici kretanja i strogo zacrtanog plana djelovanja kao i nedostatku fleksibilnosti (u smislu: prije će lupiti u iznenada otvorena vrata nego se izmaknuti ili okrenuti…).
    Original Tempo, Japan: Shut Up, Play
    Zaigrani nastavak je odmah potom uslijedio u Kaštelu, uz Shut Up, Play skupine Original Tempo iz Japana; uz japansku visoku tehnologiju i negiranje uvriježenih obrazaca ponašanja u kazalištu, poput upute publici da smiju sve raditi, i snimati predstavu, razgovarati s osobom do sebe i tome slično. Uostalom, publika prvo vidi sebe na velikom platnu, da bi onda, zahvaljujući izravnom prijenosu prateće kamere shvatili da su izvođači (troje Japanaca u žutim kabanicama s podignutim kapuljačama) još pri šanku obližnje oštarije Ferlin, i da žurno jure trgom da bi kroz gledalište ipak stigli do scene. I otpočeli veselu igru sa osluškivanjem i proizvodnjom zvukova i ritma, uz odličnu kombinaciju elemenata teatra sjena i animiranih filmova. Nešto između Stompa (po kreativnom odabiru izvora zvuka) i Orffovog instrumentarija ali uz mikrofone i video instalacije umrežene preko računala.
    Protomembrana, autor Marcel.lío Antúreza Roca
    Pad tigra

    I kad smo već kod Japana, tamo je iskovan i termin mehatronika (Mechanical Engineering-Electronic Engineering). Vjerujem Wikipediji da ta veza strojarstva, elektronike i računalne znanosti „omogućuje stvaranje jednostavnih, ekonomičnih, pouzdanih i svestranih sustava“, ali „mehatroničko predavanje“ španjolskog umjetnika i scenskog dreskeletona Marcel.lía Antúreza Roce, bilo je i komplicirano i neekonomično. U furioznom tempu nastupa koje uključuje predavanje prepuno digresija i zorni prikaz putem interaktivne animacije, Roca proizvodi pravi kaos koji je mjestimice vrlo duhovit i pogotovo na početku zabavan u groteski crteža i ilustracija (vizualne asocijacije idu od stripa Koko Bil do Dalíjevih slika), ali s vremenom postaje zamoran u svojoj opsjednutosti temom koja se vizualizira u sve bizarnijim animacijama, i zapravo više nikom nije ništa jasno, pogotovo što je to: Protomembrana – kao tema predavanja. Zapravo, kao da je u tom apsurdu pozicije čovjeka fizički umreženog u računalo i ironična poenta djela.

    Cie My!Laika, Francuska: Popcorn MachinePadom velikog (plišanog) tigra na izvođača na sceni, kao da je još jednom prizvan Dalíjev nadrealni svijet, ovaj put u sjajnoj izvedbi Popcorn Machine francuske skupine, internacionalnog sastava, Cie My!Laika. Riječ je o novom cirkuskom teatru u kojem začudnost tjelesnih vještina nije sama sebi svrhom nego dobiva kvalitete emocije, doživljaja, priče ili stanja. Vrhunac predstave i, rekla bih, scena za pamćenje s ovogodišnjeg Festivala je Eva Ordonez Benedetto na trapezu, koja je, u svakom pogledu virtuozno, izgradila neobičan lik pun dramske napetost i emotivnih nijansi. (Poetična Marinkovićeva Glorija kojoj ne trebaju riječi…) Stoga ne čudi da je skupina Cie My!Laika dobila nagradu na najbolju mladu kompaniju, a predstava Popcorn Machine (koja je u listopadu rađena i na rezidenciji u Svetvinčentu) nagradu Jeunes Talents the Cirque Europe 2010. Mladi umjetnici su tijekom Festivala održali i radionicu cirkuserije za djecu i mlade.
    Springville, kor. Miet Warlop (Belgija)
    Neki opet sasvim drugačiji, i vrlo neobičan teatar predmeta ponudila je belgijska umjetnica Miet Warlop s predstavom Springville. Dominiraju vizualni efekti, a svaki izlazak iz kuće (iz čijeg dimnjaka klizi PET folija, a smeće već dugo nitko nije odnio) iznenađuje neočekivanom pojavom. Polu ljudi, pola stvari (radoznala kartonska kutija, elegantna žena-stol, hodajući električni ormarić koji boluje od kratkog spoja, čovjek-hlače) djelo su pomaknutog znanstvenika koji ima puno problema u popravljanju kvarova, i očito gubi kontrolu; bića polako u traženju i provedbi svoje funkcije ugibaju, pa svjedočimo izumiranju Springvillea koji se pred nama polako pretvara u ruševine.
    Digital tattoo: Quia
    Manje forme

    U vrlo ugodnom prostoru Art centra i lijepom ali prohladnom Lože, dešavale su se manje forme. Quia je performans skupine Digital tattoo, međunarodne ekipe autora (u kojoj je hrvatski predstavnik producent i kompozitor Dean Bagar) koji uključuje plesačicu – tijelo/platno koje se projekcijama otvara odnosno čita u slojevima i mogućim podjelama kako u dubinu, tako i onim uvriježenim na glavu/um i tijelo. (Isprika gostima iz Skopja jer nisam mogla prisustvovati predstavi A world in-between.)
    Roberta, Roberta, kor. Roberta Milevoj
    Od domaćih autora svakako je reprezentativna (i zapravo jedina velika ovogodišnja produkcija suvremene plesne scene?) predstava Interface Snježane Abramović Milković u izvedbi ZPA kojom je i završen Festival. Od manjih formi iz ovogodišnje hrvatske produkcije prikazana su tri sola: Metar 70 i nešto Andreje Široki i Ive Korenčić i izvedbi Ivane Pavlović, Love will tear us apart Petre Hraščanec i Saše Božića, i Roberta, Roberta Roberte Milevoj i Matije Debeljuha. Kako sam Metar 70 i nešto već popratila, htjela bih sam o reći da su i Hraščanec i Milevoj odlične i vrlo specifične izvođačice što je u prvom planu i kao tema oba nastupa. I dok prva kipi zaraznom energijom koja izlazi iz svake pore i – jednostavno plijeni izazovnom, provokativnom osobnošću, pa smo eto, dobili (hvala, Petra) i porciju dobra plesa od angažirane, konceptualne umjetnice; Roberta je jaka u nekoj tamnoj, prigušenoj strani, koja pomalo i plaši. Možda je to i pod dojmom smrti Amy Winehouse, ali nekako je sve asociralo na odlazak onkraj fizičkog. Od početne zbunjene prisutnosti i nedefiniranog lelujavog pokreta (kao pod utjecajem opijata), koji se ne uspijeva izraziti, preko potonuća u crno i traženja svijetle rupe na projekciji – koja je također izgubila boju, koje iz pozicije publike može izgledati i kao guranje glave u rupu, do pročišćene, okamenjene pozicije stoja na glavi.
    Zagrebački plesni ansambl: Tri none, prema ideji Aleksandre Mišić i Ognjena Vučinića
    U Loži je izvedena i festivalska premijera posvećena Svetvinčentu: Tri none u produkciji ZPA, prema ideji Aleksandre Mišić i Ognjena Vučinića. Vučinić potpisuje i pokret dok koreografiju uz Aleksandru Mišić izvode Sara Barbieri i Martina Nevistić. Na žalost, najavljene, autentične none u posljednji su čas odustale od javnog nastupa, te smo ih samo čuli putem audio zapisa koji je poslužio i kao zvučna kulisa za pokret. A ove, poznate nam, plesne none izvele su svoj dio posla s puno šarma. Ipak, mislim da bi središnji dio mogao biti individualno izrađeniji, u smislu u kojem svaka od nonica ima svoju kratku uzdah-poštapalicu, što je na početku korišteno kao okidač (ali nije iskorišteno) i moglo bi se pretočiti u karakter pokreta, pa ne bi bio toliko poznati opći rječnik u kojem prepoznajemo plesača Vučinića. Kraj je vrlo duhovit u zaustavljenom, erotskom trenutku koji je priprema za natjecanje u izradi njoka.
    Love will tear us apart, kor. Petra Hraščanec i Saša Božić
    Za cjeloviti doživljaj festivala spomenimo još sjajnu radionicu Jasmine Prolić: Plié, tendu, jeté (koja je također imala javnu prezentaciju u Kaštelu) te projekciju filmova. S jedne strane visoko koreografski, plesački i redateljski profesionalni One flat thing, reproduced (William Forsythe i Thierry de Mey, uz The Forythe Company), a s druge prekrasna Vogrda (Šikuti Machine), livada na kojoj Darko Pekica, u pravoj zelenoj idili čuvajući krave, čita pjesma Walta Whitmana: Čudesa. I tako više puta, koristeći repeticiju snimke kao dominantni postupak istarske mantre. (Uostalom, znamo da je još Isadora Duncan plesala na Whitmanove stihove.)

    © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 29. srpnja 2011.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji