Čista i višeslojna struktura

ekscena: Seven Thirty in Tights, kor. Frédéric Gies

  • ekscena: Seven Thirty in Tights, kor. Frédéric Gies

    U Zagrebačkom plesnom centru je u neuobičajeno ljetno doba, 21. srpnja, održana premijera predstave Seven Thirty in Tights (Devetnaest i trideset u tajicama) prema konceptu koreografa Frédérica Giesa, a u produkciji ekscene. Odlična posjećenost predstave dokazuje kako u Zagrebu i ljeti itekako ima zainteresirane publike. Predstava je dio EPDS projekta ekscene koji kroz kraće, ali intenzivnije edukacijsko-istraživačke cikluse, hrvatskim plesnim umjetnicima omogućuje profesionalnu suradnju s inozemnim autorima. Projekt je otvoren svima zainteresiranima, bez selekcije, slijedeći tako načela kojima se ekscena vodi od početka svog djelovanja prije deset godina.

    Frédéric Gies inače živi i radi u Berlinu gdje je dio kolektiva Praticable, zajedno s Alice Chauchat, Frédéricom de Carlom, Isabelle Schad i Odile Seitz. Njegov koreografski rad temelji se na istraživanju tjelesnog podrijetla kretanja, a fokusira se na politiku reprezentacije. Začetke ove predstave već smo imali prilike vidjeti kao prezentaciju majstorske radionice koju je autor održao u Zagrebu na proljeće prošle godine, a od tada je materijal ponešto proširen i zaokružen.

    Predstavu izvodi, za domaće prilike velik broj plesača, njih jedanaest: Koraljka Begović, Nino Bokan, Frédéric de Carlo, Jefta van Dinther, Tomislav Feller, Rina Kotur, Zvonimir Kvesić, Vesna Rohaček, Ivana Rončević, Ana Vnučec i Ivana Vratarić. Publika, posjednuta neravnomjerno na tlu uz rub scene, iza označenih linija, izvođače najprije samo čuje, kao zbor neusuglašenih glasova koji dopire negdje iza scene. Taj se iskaz individualnosti nastavlja i u njihovim otkvačenim kostimima – tajicama, majicama i šminkom u svim bojama i dezenima – koje vidimo tek nakon nekog vremena, dok izlaze među publiku.
    ekscena: Seven Thirty in Tights, kor. Frédéric Gies
    Polumračnu scenu vrlo polako ispunjava zmijolika, lančana konstrukcija od izvođača koji se tiho gibaju prostorom, držeći se za ruke. Njihovo je kretanje mirno, koncentrirano i sporo, a može se opisati i kao titranje čestica povezanih unutar jednog organizma. Svaka radnja pojedinačnog izvođača utjecat će na cjelinu. Promatrač treba biti koncentriran kako bi uočio koja je karika u lancu uzrokovala promjene u smjeru kretanja mase. Ovakav pristup podsjeća na komad Pjev mladića u gorućoj peći, Komornog ansambla slobodnog plesa iz 1966. godine, u kojoj se nekoliko plesačica pokušava kretati unutar sistema u kojem se neprestano moraju držati za ruke.

    Pokret se perpetuira, svaka akcija ima reakciju u novom pomicanju, grupa stalno putuje, ali je neuhvatljiva, nikada ne postiže trajnu formu i stabilnost. Linija se kasnije spaja u krug, pa se raspada na manje cjeline. U njima pokret jednoga izvođača u grupi rezonira u najminimalnijem obliku kod posljednjeg izvođača u nizu. Grupa se ponovno spaja, dinamika se intenzivira, uzburkava cjelinu do potpunog raspada, da bi masa iznova postala kompaktna.

    Pokret je potpuno očišćen od stila i vokabulara, pješački. Jedinu zvučnu podlogu kreiraju hodanje po parketu i publika, koja je, osim zvučne, dio i vizualne kulise. Ekscentrični kostim u kombinaciji s neonskim svjetlima u kričavim bojama, jedini daju boju ovoj izvedbi, koja na trenutke podsjeća na koturaljkaški disco.

    Ipak, ta je asocijacija diskretna, kao i svaka druga unutar ove predstave. Njezina je kvaliteta u višeslojnosti. Na mikrorazini, ona promišlja posljedice različitih impulsa na smjer kretanja, utjecaj energije mase na pojedinačno tijelo itd. Na makro razini možemo govoriti o političkoj ideji zajednice dovoljno fleksibilne da omogućuje individualne slobode, ali neizbježno povezane u sustav koji može funkcionirati samo ako svaka jedinka uzima onoliko slobode bez da je istovremeno oduzima drugome.

    © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.hr, 30 srpnja 2011.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji