Kriza na relaciji ja – tijelo

TRAFIK, Pacifikka, autorica Iva Nerina Sibila

  • TRAFIK, Pacifikka, autorica Iva Nerina SibilaTRAFIK, Pacifikka, autorica Iva Nerina Sibila

    Pacifikka
    , jedanaesti premijerni naslov riječkog Tranzicijsko-fikcijskog kazališta TRAFIK, izveden je 18. rujna 2011. u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Izvedbeni projekt Pacifikka autorica Iva Nerina Sibila odredila je ishodištem u predavanju francuskog filozofa Michela Foucaulta Utopijsko tijelo te pismima američke spisateljice Jane Bowles. U ispitivanju odnosa tijela i teksta, pisanja i koreografije, osjetilnosti i tjelesnosti, Foucaltova misao korištena je za izvedbeno lociranje točke krize na relaciji ja – tijelo, točke koja se neprekidno izmješta i uspostavlja. A rečenice Jane Bowles, duhovite, istovremeno teatralne i intimne, pomicale su plesače prema mogućim razrješenjima tih kriza.
    TRAFIK, Pacifikka, autorica Iva Nerina Sibila
    Pacifikka je ime lika iz romana Jane Bowles Dvije ozbiljne dame, a dvostruko k u imenu upućuje na greške u pisanju što su bile posljedica autoričine bolesti, ali i na temu predstave o nesavršenosti i krhkosti fizičkog tijela koje ograničava slobodu duha. Prvi literarni citat korišten u predstavi zapis je koji je Bowlesova napisala prijateljici u spomenar kada joj je bilo dvanaest godina i u kojem ističe da „ništa nije originalno o meni osim malog orriginalnog grijeha“. U sceni pod radnim naslovom Intima korišten je ulomak iz romana Dvije ozbiljne dame u kojem Bowles u epistolarnoj formi piše o životu u krugu od straha do nade te rastu prema zrelosti – za one koji imaju snage suočiti se. Tekstove Jane Bowles, na engleskom, govori Lada Bonacci. U prizoru pod radnim naslovom Dekadencija korišten je i glazbeni citat Night Waltz For Two Pianos, pisca i skladatelja, Janeina supruga, Paula Bowlesa.
    TRAFIK, Pacifikka, autorica Iva Nerina Sibila
    Predstava je temeljena na fizičkom teatru, pri čemu su izvođači Silvia Marchig, Mark Boldin (kojem je to prva suradnja s TRAFIK-om) i Žak Branko Valenta bili i koautori. Ranjivo i krhko fizičko tijelo, nasuprot misli trajno zapisanoj, prema metafizičkom trajanju duha, jedna je tematska linija što je možemo iščitati iz predstave. Druga je odnos privatnog i javnog tijela – onoga što jesmo, što bismo htjeli biti i onoga kako nas drugi vide. Primjerice, u duetu Valente i Boldina tijela traže načine prepletanja, imitiraju pokrete, odražavaju ih. Pitanje je što je tu suradnja, a što pokušaj da se nadvlada drugoga. Duet Silvie Marchig i Valente uspostavlja muško-ženski odnos i postavlja pitanje međusobne podrške te granica do kojih dozvoljavamo drugome da uđe u naš intimni prostor.
    TRAFIK, Pacifikka, autorica Iva Nerina Sibila
    Scena radnog naziva Dekadencija vizualno (izvođači su u crnim kostimima, Marchig crnom olovkom iscrtava oči i usne) priziva dekadenciju tridesetih godina prošloga stoljeća. Izvedbeno se oslanja na glumačku ekspresivnost i nizom detalja upozorava na egoistični fizikus što klizi u propadanje. U dramaturgiji predstave postavljen u sredinu, groteskni prizor pokazuje jedno od mogućih zastranjenja na putu prema metafizičkom.
    TRAFIK, Pacifikka, autorica Iva Nerina Sibila
    Scena pod radnim naslovom Žak proganja samog sebe duhovit je prikaz tijela koje ispituje tjelesne granice, traži gdje da se smjesti, istražuje može li biti negdje drugdje od samog sebe i doslovce grize zrak u prostoru što ga želi zauzeti. Prema kraju predstave, nakon zahtjevnog i odlično izvedenog sola, Boldin legne da se odmori, a Marchig mu na leđima iscrtava plave linije sugerirajući tijelo kao slikarsko platno, ali i životne linije, tijekove, rukavce i utoke što ih bilježi tijelo na životnom putu. Posljednja scena, u kojoj Marchig nago tijelo predaje hrpi soli, u pročišćenju otvara prostor metafizičkom.

    Lirsko-meditativni ugođaj predstave dopunili su zvuci i glazba što ih potpisuju Josip Maršić i Zoran Medved. Scenu, osim tijela izvođača, definira još samo svjetlo što ga je oblikovao Dalibor Fugošić.
    TRAFIK, Pacifikka, autorica Iva Nerina Sibila
    Pacifikku publika gleda iz neposredne blizine, što u ovom slučaju znači i neposredan odnos s izvođačima. Zanimljivo, na početku izvođači leže na podu u potpunoj tišini dovoljno dugo da gotovo svakome u publici postane nelagodno na svome mjestu i u svome tijelu. Dovoljno dugo da se čovjek zapita je li na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Odlazak izvođača u tišini i onda pauza, s praznim prostorom igre, doista ne izgledaju obećavajuće. Ali to otvara mogućnost svakom gledatelju da postane praktičnim sudionikom istraživanja/putovanja što slijedi.

    Bila je to odlična izvedba za prerijetke ljude dobre volje jer je TRAFIK, unatoč nagradama, brojnim gostovanjima i priznanjima, još dalje na riječkoj margini nego prije trinaest godina.

    © Tatjana Sandalj, PLESNA SCENA.hr, 23. rujna 2011.

Piše:

Tatjana
Sandalj

kritike i eseji