Otpor kao otklon

Nekoliko misli uz i poslije 25. Tjedna suvremenog plesa

  • Plakat 25. tjedna suvremenog plesaU sjeni nadolazećeg europskog nogometnog prvenstva, i slogana ludilo i pivo!, i tek uz sponzorsku vodu Bistra, prošao je 25. Tjedan suvremenog plesa, preskromno popraćen u medijima, pogotovo s obzirom na jubilarnih četvrt stoljeća i prisustvo iznimnih autorskih osobnosti. Ponovno je riječ je o nizu promišljenih, artikuliranih djela angažiranih autora koji postavljaju nove zadatke pred plesača i nova, ne baš ugodna pitanja pred publiku. Suvremena plesna umjetnost  ostaje ljudska, osobna i nepredvidiva, provokativna i nepotkupljiva – i zato joj sigurno neće trebati jako velike dvorane, radilo se o moćnom, neskrivenom, ogoljenom tijelu tipa Léveilléovih plesača ili o osviještenoj fascinaciji tehnologijom koja je iskoristiva poput čarolije, ali i opasna u moćnoj zavodljivosti. U svakom slučaju riječ je o spremnom tijelu, preciznom instrumentu nužnom za uvjerljivost koncepta i istinitost projekta, čiji su, usput, jedan od začudnijih vrhunaca plesači Random Dance Company.

    Tjedan je prikazao i nekoliko autentičnih ženskih sola, izbalansiranih između koncepta i izvedbe, koja na neki način nastavljaju stogodišnju tradiciju, još od modernizma kad su umjetnice poput Isadore Duncan, ili Mary Wigman ili Susan Linke (koja je gostovala na 4. TSP-u), da napreskok prođem stoljeće,  izvojevale svoj prostor i zapravo formirale specifičan kazališni žanr. Talijanska  umjetnica Simona Bertozzi (L'endroit 2e) kreće se iznimnom artikulacijom pokreta oblikujući sobom specifičnu arhitekturu prostora. Jasna Prolić, kao nositeljica francuske kompanije, nježna i topla, sputana žicama i programima opire se zadatosti prisile mekoćom i virtuoznošću pokreta. A Haićanka Kettly Noël udara izravno u želudac i doslovno boli sjediti pred optužujućim zidom njezine izvedbe.

    Krhkost granica između plesnog kazališta i performansa najočitija je bila u ambicioznom i monumentalnom radu V.-Nightmares Thierryja Smitsa i belgijske kompanije Thor. Iznimno jake likovnosti, puno znakovite rekvizite, razbacano i šareno, od bojanja tijela do velikih naglih otvaranja velikih površina, ekspresivne izvedbe i ničim sputana tijela Smits na sceni piše epopeju, odnosno kroz četiri godišnja doba (riječ je o dvije dvosatne predstave) suočava se s ljudskim fazama i mijenama (od seksualno nabijenog mladenaštva /proljeća do konačnog smirenja smrti) ali i svim mogućim raznoraznim asocijacijama i atmosferama vezanim uz doba, elemente i slično. Čini mi se kao malo prevelik udar na osjetilo vida da bi zaživjelo u dubini i izazvalo na refleksiju.

    Posve iz neke druge priče, beskrajno šarmantni i svoji, portugalski bračni par, Paulo Ribeiro i Leonor Keil, igraju se tehnikama, žanrovima i medijima; primjerice njima tehnologija pomaže u stvaranju romantične atmosfere zajedničkog lebdenja, ali istovremeno očaravaju atmosferom ljubavnog zajedništva s projekcijom među oblacima i demistificiraju iluziju ne skrivajući da zapravo pužu i premeću se po podu. Zreli, više nego stari Ribeiro popustio je pred tjelesnom potrebom i žudnjom srca: ponovno stati na scenu i zaplesati(!), ali cijelo vrijeme ironizira i vlastitu avanturu i duhovito se referira na suvremenu plesnu produkciju. Naravno, sve što na početku, vrlo mudro izjavi, potkrepljujući se s citatima iz knjiga koje su uredno složene po sceni, to u duetu s prekrasnom partnericom dugih mekanih udova, poslije opovrgne tijelom i pokretom. Može se plesati među knjigama, ali teško – prema knjigama, ma kako teoretski to bilo uvjerljivo. Naslov je Ribeirove koreografije Malgré Nous, Nous Étions Là (Unatoč  nama, mi bili smo tu); dodala bih: na opće zadovoljstvo.

    Oni koji pamte početke Tjedna, znaju koliko je silno program narastao od početnog prebrojavanja domaćih snaga. Zagrebačka škola suvremenog plesa ima dugu tradiciju ali nesumnjivo je u tom jednom, pomalo i upitnom po njegov daljnji razvoj, trenutku Tjedan suvremenog plesa (i koncept Mirne Žagar) otvorio nove prostore kako razvoja i komunikacije, tako i sagledavanja vlastitog mjesta na karti Europe (i šire). Na to su nas podsjetili umjetnici kao Žak Valenta (ujedno i izvođač sola Utjelovljenje), koji se vratio u Rijeku gdje već godinama djeluje kao spritus movens neformalne scene ili uvijek originalna u duhovitim scenskim pomacima – Ivana Müller koja se nije vratila i sada predstavlja Nizozemsku (predstava While We Werw Holding It Together).

    Tjedan suvremenog plesa je institucija, koja je, kao tridesetak godina prije toga osnovana državna Škola za ritmiku i ples, izravno utjecala na povijest hrvatskog plesa i promijenila postojeće stanje. Naravno da su moguće svakojake, više ili manje subjektivne primjedbe, jednom su nezadovoljni gledatelji koji žele plesne kvalitete, drugi put oni koje zanima misao i koncept. Po pravilu je tu pokoja mainstreamska produkcija koja će napuniti HNK i zgroziti pobornike novog kazališta (što god to više značilo), ali uvijek je to respektabilan uvid u međunarodnu scenu koja osvježava i iznenađuje, i još uvijek provocira postavljenim obratima, što smatram nužnim za vitalizam domaće, ne samo plesne scene. I kao što će se vrlo rijetko ili nikada publika u potpunosti složiti oko neke predstave, tako se i svi sudionici hrvatske plesne scene neće nikada složiti s programom djelovanja očekivanog Plesnog centra, tog mračnog predmeta želja oko kojeg je, trenutno, sve manje stvarnoga rada, a sve više polemike. Ali se može i mora dogovoriti.

    Istina je da se Mirna Žagar čini prestrpljivom u svojoj vjeri i viziji Plesnog centra i skupljanju obećanja. Ima li drugog izbora?  Istina je da nedostatak vlastitog prostora – kao početni problem – beskrajno usporava sve akcije domaće plesne scene, otupljuje kreativne snage i kriterije te doslovno siše energiju iz ljudi. Iznimno je važno da se domaći plesni umjetnici očiste od tih nagomilanih frustracija i konačno posvete tijelima, struci i zanatu. To ne znači nedostatak kritičnosti i angažiranosti, nego umjetničku transformaciju i pročišćenje koje svima treba.

    Može li umjetnost biti ono drugo mjesto, otpor kao otklon? Da li to i  ples kao nedjeljivi dio građanske kulture u Zagrebu posustaje pred turbofolkom ili će ipak dobiti pristup centru grada? Ili bi neka estradna zvijezda radije mogla otvoriti studio za ples na štangi? (Koliko čujem to je sad glavni rekreativni hit…)

    Znam da je u Hrvatskoj moguće biti ravnatelj baleta – koji ne postoji, ali je uistinu nemoguće plesati u prostoru – kojeg nema.

    © Maja Đurinović, KULISA.eu, 19. lipnja 2008.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji