Priče koje se ne podrazumijevaju

Divna divna divna katastrofa, autorice: Selma Banich, Deana Gobac, Nataša Govedić, Roberta Milivoj, Iva Nerina Sibila

  • Deana Gobac, Selma Banich, Roberta Milivoj; Divna divna divna katastrofa, autorice: Selma Banich, Deana Gobac, Nataša Govedić, Roberta Milivoj, Iva Nerina Sibila

    Volite li priče? Selma Banich, Deana Gobac, Nataša Govedić, Roberta Milevoj i Iva Nerina Sibila vole. Taj raznorodni ansambl (suvremene plesačice i autorice, profesionalne balerine, teatrologinje i teoretičarke suvremenoga plesa) okupio se kako bi pričao priče. Zvuči naivno? Nije. Priče se neprestano odvijaju u vama, priče su na sigurnome... no što kada (konačno) imate priliku izbaciti ih van? Što stoji na početku svake priče? Muk, strah, zbunjenost, osvještavanje, dijeljenje svijesti, gubitak kontrole, neuhvatljivost priče... Potom, ako ne odustanete, preuzimanje rizika i hvatanje ukoštac s pričom. Pokušaji, trud, istraživanje adekvatnih načina i struktura za pričanje priče... Upravo to učinile su autorice i zabilješke tog procesa (nastanka priče) uokvirile u predstavu Divna divna divna katastrofa.

    Ulazeći u dvoranu ZPC-a, publika zatiče izvođačice u kretanju izvedbenim prostorom omeđenim s dvije strane crnim zidovima, a s druge dvije redovima stolaca za publiku. Pet različitih izvođačica naizmjence iznosi svoje priče – priče koje izranjaju iz sjećanja, koje se tiču osobnih iskustva ili već poznate priče na vlastite interpretativne načine, služeći se različitim medijskim oblicima (pripovijedanjem, glumom, plesom, glazbom...). Samozatajna Selma Banich zaokupljena je bijelom maramicom koju ispušta s različitih visina (i koja uvijek silom gravitacije poražavajuće pada) i potom je u trku pokušava dići s poda. Priče Roberte Milivoj nastaju u interakciji s drugima, kao protupriče ili priče u otporu – pokret uz korištenje glasa kao reakcija negodovanja na neugodne zvukove koje proizvodi Nataša, pokušaj reprodukcije glazbe sa slušalica dok drugi pričaju o svojim željama, fizičko nadmetanje sa Selmom, čitanje priče (pritom i izmišljanje) kao utjehe, odnosno odvraćanja uplakane Nataše od negativnih osjećaja.
    Iva Nerina Sibila; Divna divna divna katastrofa, autorice: Selma Banich, Deana Gobac, Nataša Govedić, Roberta Milivoj, Iva Nerina Sibila
    Deana Gobac priča konkretne priče na dopadljiv i humorističan način, priče iz scenskog i osobnog života, ili pak pokretom izražava Bumbarov let vrteći se u obrascima fokusiranja na sve drugo u priči osim ispoljavanja sebe do kraja. Iva Nerina Sibila traga za esencijom svoje priče – plete nevidljive fine niti prstima pokušavajući dočarati nešto pa priča priču o priči koja joj izmiče i koju ne može ispričati, zatim je tijelom dočarava uljuljkavajući se u glazbu, ili želi da može ispričati a da ne mora pričati, da je se može osjetiti.

    Nataša Govedić kao moderator cijele izvedbene priče okružuje prostor i potiče na iskazivanje koristeći se podlogom drugih priča – glazbenih, povijesnih (Mozartova Kraljica noći, Aleksandar Makedonski). Razvojni put njezina iskazivanja sadrži najvidljiviju gradaciju prema osobnom i emocionalnom, što vrhunac doseže u iskazivanju ljutnje i tuge manifestiranih mahnitim mahanjem glavom i progresivnim plačem. U međuvremenu bijelom kredom ispisuje na zid „Ništa“ koje neko vrijeme kao sablazan visi nad izvedbenim prostorom, ali dodatkom „se ne podrazumijeva“ prelazi u svoju suprotnost i postaje sve – sve je moguće, opcije su i dalje otvorene, ništa ne treba uzeti zdravo za gotovo.
    Selma Banich, Nataša Govedić; Divna divna divna katastrofa, autorice: Selma Banich, Deana Gobac, Nataša Govedić, Roberta Milivoj, Iva Nerina Sibila
    Pripovjedačice su poistovjećene sa svojim ulogama, što daje osobitu tenziju razvoju njihovih priča – svojim osobnostima istodobno guraju i guše razvoj priča. Isto čini i okolina (grupa) – uglavnom indiferentnošću, povremeno obeshrabrivanjem ili ohrabrivanjem. Unutar grupe ne osjeća se osobita sinergija, predstava funkcionira više kao mozaik različitih likova i priča, doduše, u ravnoteži (što dolazi do izražaja najviše u suprotnim energijama vrckave, konkretne, jednostavne Deane i ozbiljne, profinjene, kompleksne Ive). Kontaminacija osobnim i vanjskim blokadama tvori manjak u iskazu priča, nedorečenost, neuhvatljivost priče, prebacuje fokus na ono što je još neizrečeno, što se ne može ili ne želi izreći, čime stvara emocionalni naboj nelagode i iščekivanja uvlačeći time pažnju publike dublje u predstavu.

    Mozaik konstrukcija priča istovremeno je mozaik dekonstrukcija priča, priča koje se otkrivaju realizirajući se u sukobu s namjerom, i u svoj svojoj krhkosti. Služi i kao prikaz onemogućenosti ostvarivanja osobnih, nepatvorenih priča, kao nečeg što je u društvu zanemareno, nenjegovano i obezvrijeđeno. Također, dekonstrukcija priča dekonstrukcija je iluzije o osobitom nadahnuću potrebnom za stvaranju priča ili djela – umjesto toga, samosuočavanje, preuzimanje rizika i kontinuirano nastojanje. Svjesno se postaviti u ranjivu poziciju i propitivati vlastite granice odjelotvorena težnja je ka istini i otvorenosti, umjetničkoj i općenito ljudskoj. Prigrliti katastrofu kao plodno tlo za samorazvoj zdrav je stav. A prizivati je, smatrati je divnom, hrabro je i teži slobodi – sam naslov (Divna divna divna katastrofa) neodoljivo podsjeća na spjevavanje ode kakvu je Gundulić spjevao slobodi (o lijepa, o draga, o slatka slobodo). Katastrofa kao „manjak kontrole i momenat samouočenja“ tu je kako bi krčila unutarnje i vanjske blokade koje stoje na putu slobodnom izražavanju – pričanju vlastitih priča u slobodnom prostoru slobodne diskusije – nefriziranim pričama, kakvima autorice teže. Volite li, zapravo, nefrizirane priče?

    © Mirna Rončević, PLESNA SCENA.hr, 21. studenoga 2011.

Piše:

Mirna
Rončević

kritike i eseji