Pletenje prostora

BorderLines II, kor. Nensi Ukrainczyk

  • BorderLines II, kor. Nensi Ukrainczyk

    Nensi Ukrainczyk nakon nekoliko se godina eksperimentiranja s odmacima od koreografske kontrole nad tjelesnim materijalom te u posljednjih nekoliko radova i s priličnim uplitanjem tekstualnih ili socijalnih motiva na kompoziciju ponovno vratila čistoj kompoziciji kao primarnoj autorskoj preokupaciji. Upravo je njezina treća predstava BorderLines iz 2004. godine, bila svojevrstan manifest njezine poetike – minimalizam u tijelu i na sceni, kombinatorika i geometričnost. Vrhunac scenske (vizualne) apstrakcije na našoj sceni. I sama je autorica u jednom razgovoru kazala kako joj je BorderLines dao neku vrstu alata za neiscrpno istraživanje pa nije stoga čudno kako je nakon prilično neuspješnih istraživačkih izleta, kao što su bile Nau i Malo, ponovno posegnula za tim alatom u BorderLines II.

    Osnova su BorderLinesa vertikalne paralelne linije iscrtane na plesnom podu (scenografija: Dora Đurkesac) po kojima plesačice hodaju naprijed-natrag, međutim sada ih ima trostruko više, devetero, i sada su odjevene u male crne haljine (kostim: Anastazija Prišlin, Vladimira Šančić), za razliku od asketski bijelih dugih parea i gologa torza u prvoj verziji. Plešu Ena Ban, Darja Dujmović, Dora Đurkesac, Sandra Fijan, Martina Granić, Vesna Rohaček, Nina Sakić, Irena Tomašić i Ana Vnučec. Specifičan je i izrazito dug uvod u tišini, u kojemu se kontinuiranom repeticijom spomenutog motiva hodanja naprijed-natrag i njegovim umnožavanjem s minimalnim varijacijama postiže neka vrsta hipnoze ili uvlačenja u scensko zbivanje. Zvuk se uvodi tek kasnije i on je jednako apstraktan te nagovješćuje i konačnu promjenu toga uvodnoga kontinuuma.
    BorderLines II, kor. Nensi Ukrainczyk
    Plesačice u prostor ulaze iz mraka na dnu scene gdje sjede na stolcima, svaka na početku svoje putanje kojom se kreću, ulazeći na svjetlo pojedinačno ili u različitim kombinacijama tako da im najprije vidimo stopala pa noge pa ostatak tijela. Samo u dva-tri navrata, unutar te matematički čiste strukture, zalutaju ponekad sunčane naočale na licu ili gumene čizme na nogama neke od plesačica, ali samo kako bi podcrtale unificiranost cijele situacije.

    Do kraja iscrpivši uvodni predložak, ovaj se nastavlja razvijati tamo gdje je prvi BorderLines stao, i to najprije uvođenjem novog pokreta, koji iz hodanja prelazi u svojevrsni glissade, i onda postupnim razbijanjem vertikalnih linija u horizontalne. To je motiv koji se ponavlja iz također jednog prijašnjeg rada, predstave Partytura, njezine suradnje sa Studijem za suvremeni ples. Plesačice počinju sve češće prelaziti jedna drugoj u susjedne putanje, a zatim se konačno počinju kreirati dijagonale i onda sve složeniji, i dalje vrlo čisti geometrijski oblici, sve više tijelima puniti prostor, klizanjem kroz njega ples(a)ti sve kompleksnije prostorne mreže.
    BorderLines II, kor. Nensi Ukrainczyk
    Formalizam na kojem Nensi Ukrainczyk ustrajava, i koji i sama očigledno prepoznaje kao svoju jaču koreografsku stranu i potencijal s kojim se i dalje može raditi, dobar je u svojoj čistoći i vizualnoj privlačnosti, ali mu se može zamjeriti pretjerana jednostavnost i nedostatak slojevitijeg i dubljeg promišljanja. To je šteta jer njezina još uvijek najuspjelija predstava Kič’n’sol, bez obzira na slučajno ili namjerno uvođenje društvenih i angažiranih tema, pokazuje kako autorica kao vješta koreografkinja može napraviti puno više. BorderLines II zato je predstava koja propituje stare nedovršene ideje i povratak je Nensi Ukrainczyk na scenu nakon kratke pauze, kao podsjetnik na autoricu koja je temeljita, fokusirana i koja nastavlja istraživati.

    © Jelena Mihelčić, PLEDNA SCENA.hr, 10. prosinca 2011.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji